Bio
jedan car, pa imao tri sina i pred dvorom zlatnu jabuku, koja za jednu noć i cveta,
i uzre, i neko je obere, a nikako se nije moglo doznati ko. Jednom stane se car
razgovarati sa svojim sinovima: „Kud se to deva rod s naše jabuke!" Na to
će reći najstariji sin: „Ja ću noćas čuvati jabuku, da vidim ko je to
bere." I kad se smrkne, on otide pod jabuku pa legne pod njom da je čuva,
ali kad jabuke već počnu zreti, on zaspi, pa kad se u zoru probudi, a to jabuka
obrana. Onda on otide k ocu i kaže mu sve po istini. Tada se ponudi drugi sin
da čuva jabuku, ali i on prođe kao i onaj: zaspi pod jabukom, pa kad se u zoru
probudi, a to jabuka obrana. Sad dođe red na najmlađega sina da i on čuva
jabuku; on se opravi, dođe pod jabuku i namesti krevet pod njom, pa legne
spavati. Kad bude ispred ponoći, on se probudi, pa pogleda na jabuku, a jabuka
već počela zreti, sav se dvor sjaje od nje. U taj čas doleti devet zlatnih
paunica, osam padnu na jabuku, a deveta njemu u krevet; kako padne na krevet,
stvori se devojka da je nije bilo lepše u svemu carstvu. Tako su se njih dvoje
grlili i ljubili do posle ponoći. Pa onda devojka ustane, i zahvali mu na
jabukama, a on stane moliti da mu ostavi barem jednu; a ona mu ostavi dve:
jednu njemu, a drugu da odnese svome ocu. Devojka se potom opet pretvori u paunicu
i odleti sa ostalima.
Kad
ujutru dan osvane, ustane carev sin pa odnese ocu one obadve jabuke. Ocu bude
to vrlo milo, i pohvali najmlađega sina. Kad bude opet uveče, najmlađi carev
sin opet se namesti kao i pre da čuva jabuku, i sačuva je opet onako, i
sutradan opet donese ocu dve zlatne jabuke. Pošto je tako nekoliko noći jednako
radio, onda mu braća počnu zlobiti, što oni nisu mogli jabuke sačuvati, a on je
svaku noć sačuva. U tome se još nađe nekakva prokleta babetina koja im se obeća
da će uhvatiti i doznati kako on jabuku sačuva. Kad bude uveče, ta se baba
prikrade pod jabuku, pa se podvuče pod krevet i onde se pritaji. Posle dođe i
najmlađi carev sin, te legne kao i pre. Kad bude oko ponoći, ali eto ti devet
paunica, osam padnu na jabuku, a deveta njemu u krevet, pa se pretvori u
devojku. Onda baba polagano uzme devojčinu pletenicu, koja je visila niz
krevet, pa je oseče, a devojka odmah đipi s kreveta, stvori se paunica pa
poleti, a ostale paunice s jabuke za njom, i tako ih nestane. Onda đipi i carev
sin pa poviče: „Šta je to?" Kad tamo, ali baba pod krevetom; on zgrabi
babu pa je izvuče ispod kreveta i sutradan zapovedi te je rastrgnu konjima na
repovima. Paunice više ne dođu na jabuku, i zato je carev sin jednako tužio i
plakao.
Najposle
naumi da ide u svet da traži svoju paunicu, i da se ne vraća kući dok je ne
nađe; pa onda otide k ocu i kaže mu što je naumio. Otac ga stane odvraćati i
govoriti mu da se mahne toga, nego će mu on naći drugu devojku koju god hoće u
svome carstvu. Ali je to sve bilo zaludu, on se spremi i još s jednim slugom
pođe u svet da traži svoju paunicu. Idući tako zadugo po svetu, dođe jedanput
na jedno jezero, i onde nađe jedne velike i bogate dvore i u njima jednu babu,
caricu, i jednu devojku, babinu kćer, pa zapita babu: „Zaboga, bako! Eda li ti
što znaš za devet zlatnih paunica?" A baba mu stane kazivati: „E, moj
sinko, znam ja za njih: one dolaze svako podne ovde na ovo jezero, te se
kupaju; nego se ti prođi paunica, već evo ti moja kći, krasna devojka, i toliko
blago, sve će tebi ostati." Ali on, jedva čekajući da vidi paunice, nije
hteo ni slušati što baba govori za svoju kćer. Kad bude ujutru, carev sin
ustane i opravi se na jezero da čeka paunice, a baba potkupi slugu njegova i da
mu jedan meščić, kojim se vatra piri, pa mu reče: „Vidiš ovaj meščić; kad
iziđete na jezero, ti mu
krišom
samo malo duni za vrat, pa će zaspati te se neće moći s paunicama
razgovarati." Nesretni sluga tako i učini: kad iziđu na jezero, on nađe
zgodu pa svome gospodaru dune za vrat iz onoga meščića, a on siromah odmah
zaspi kao mrtav.
Tek
što on zaspi, ali eto ti devet paunica; kako dođu, osam padnu na jezero, a
deveta njemu na konja, pa ga stane grliti i buditi: „Ustaj, hrano! Ustaj srce!
Ustaj dušo!" A on ništa ne zna, kao da je mrtav. Paunice pošto se okupaju,
odlete sve zajedno. Onda se on odmah probudi, pa zapita slugu: „Šta je? Jesu li
dolazile?" A sluga odgovori da su dolazile i kako su osam pale u jezero, a
deveta njemu na konja, i kako ga je grlila i budila. Carev sin. siromah, čujući
to, da se ubije. Kad bude drugi dan ujutru, on se opet opravi sa slugom, sedne
na konja, pa sve pored jezera šeće. Sluga opet nađe zgodu te mu dune za vrat iz
meščića, a on odmah zaspi kao mrtav. Tek što on zaspi, ali eto ti devet
paunica: osam padnu u jezero, a deveta njemu na konja, pa ga stane grliti i
buditi: „Ustaj hrano! Ustaj srce! Ustaj dušo!" Ali ništa ne pomaže: on
spava kao mrtav. Onda ona reče sluzi: „Kaži gospodaru svome: još sutra može nas
ovde dočekati, pa nas više nikad ovde neće videti." I tako opet odlete.
Tek što one odlete, probudi se carev sin, pa pita slugu: „Jesu li
dolazile?" A sluga mu odgovori: „Jesu i poručile su ti da ih još i sutra
možeš ovde dočekati, pa više nikad ovde neće doći." On siromah, kad to
čuje, ne zna šta će od sebe da radi: sve čupa kosu s glave od muke i žalosti.
Kad treći dan osvane, on se opet opravi na jezero, usedne na konja, pa sve
pokraj jezera, ali nije hteo šetati, nego sve stane trčati da ne bi zaspao. Ali
opet sluga nekako nađe zgodu te mu dune iz meščića za vrat, a on odmah padne po
konju i zaspi. Tek što on zaspi, ali eto ti devet paunica; kako dođu, osam
padnu u jezero, a deveta njemu na konja, pa ga stane buditi i grliti: „Ustaj
hrano! Ustaj srce! Ustaj dušo!" Ali ništa ne pomaže: on spava kao mrtav.
Onda
reče paunica sluzi: „Kad ti ustane gospodar, kaži mu neka smakne gornji klin na
donji, pa će me onda naći." S otim odlete sve paunice. Kako one odlete, a
carev se sin probudi, pa zapita slugu: „Jesu li dolazile?" A sluga
odgovori: „Dolazile su, i ona što je bila pala tebi na konja, rekla mi je da ti
kažem da smakneš gornji klin na donji, pa ćeš je onda naći." Kako on to
čuje, istrgne sablju te oseče slugi glavu. Posle toga počne sam putovati po
svetu, i, tako putujući zadugo, dođe u jednu planinu, i onde zanoći u jednoga
pustinika, pa ga zapita ne bi li mu znao kazati što za devet zlatnih paunica.
Pustinik mu odgovori: „E, moj sinko! Srećan si, sam te je Bog uputio kuda
treba. Odavde nema do njih više od po dana hoda. Samo valja upravo da ideš, pa
ćeš naći jedne velike vratnice, kad prođeš one vratnice; drži desno, pa ćeš
doći upravo u njihov grad, onde su njihovi dvori."
Kad
ujutru svane, carev sin ustane, opravi se, i zahvali pustiniku, pa pođe kako mu
je kazao. I tako putujući naiđe na velike vratnice, i prošavši ih, odmah uzme
desno, i tako oko podne ugleda grad gde se beli, i vrlo se obraduje. Kad uđe u
grad, napita i dvor zlatnih paunica. Kad dođe na vrata, onde ga zaustavi straža
i zapita ko je i otkuda je, pa pošto se on kaže, otidu te jave carici, a ona,
kako čuje, kao bez duše dotrči pred njega onako kao devojka, pa uzevši se s
njim pod ruke, uvede ga u dvore. Tu bude velika radost, i posle nekoliko dana
venčaju se njih dvoje, i on ostane živeti onde kod nje. Posle nekoga vremena
pođe carica u šetnju, a carev sin ostane u dvoru; carica mu na polasku da
ključeve od dvanaest podruma, pa mu reče: „U sve podrume možeš ići, ali u
dvanaesti ne idi nipošto, niti ga otvaraj, ne šali se glavom!" S otim ona
otide. Carev sin, ostavši sam u dvoru, stane misliti u sebi: „Šta bi to bilo u
dvanaestom podrumu!" Pa onda stane otvarati podrume sve redom. Kad dođe na
dvanaesti, nije iznajpre hteo otvarati ga, ali ga opet stane kopati: šta bi to
bilo u tome podrumu! Pa najposle otvori i dvanaesti podrum, kad tamo, ali
nasred podruma jedno veliko bure sa gvozdenim obručima odvranjeno, pa iz njega
iziđe glas: „Zaboga, brate, molim te, umreh od žeđi; daj mi čašu vode."
Carev sin uzme čašu vode pa uspe u bure, ali kako je on uspe, odmah pukne jedan
obruč na buretu. Zatim opet izađe glas iz bureta: „Zaboga, brate, umreh od
žeđi; daj mi još jednu čašu vode." Carev sin opet uspe čašu vode, a na
buretu pukne još jedan obruč. Po treći put iziđe glas iz bureta: „Zaboga,
brate, umreh od žeđi; daj mi još jednu čašu vode." Carev sin uspe još
jednu čašu vode, pukne obruč i treći; onda se bure raspadne, a zmaj izleti iz
njega, pa na putu uhvati caricu i odnese je.
Posle
dođu sluškinje i kažu carevom sinu šta je i kako je, a on, siromah, od žalosti
nije znao šta će raditi; najposle naumi opet da ide u svet da je traži. I tako
putujući po svetu zadugo, dođe na jednu vodu, pa idući pokraj one vode, opazi u
jednoj lokvi malu ribicu gde se praćaka. Ribica, kad vidi carevoga sina, stane
mu se moliti: „Po Bogu da si mi brat! Baci me u vodu; ja ću tebi jedared vrlo
trebovati, samo uzmi od mene jednu ljusku, pa kad ti zatrebam, samo je protri
malo." Carev sin digne ribicu, uzme od nje jednu ljusku, pa ribicu baci u
vodu a ljusku zavije u maramu. Posle nekoga vremena, idući tako po svetu, nađe
lisicu gde se uhvatila u gvožđa. Kad ga lisica opazi, reče mu: „Po Bogu da si
mi brat! Pusti me iz ovih gvožđa, ja ću ti kadgod trebati, samo uzmi od mene
jednu dlaku, pa kad ti zatrebam, samo je malo protri." On uzme od nje
jednu dlaku, pa je pusti. Opet, tako idući preko jedne planine, nađe kurjaka
gde se uhvatio u gvožđa. I kurjak, kad ga vidi, reče mu: „Po Bogu da si mi
brat! Pusti me, ja ću tebi biti u nevolji, samo uzmi od mene jednu dlaku, pa
kad ti zatrebam, samo je malo protri." On uzme dlaku od kurjaka, pa ga
pusti. Iza toga carev sin, opet dugo putujući, srete jednoga čoveka, pa ga zapita:
„Zaboga, brate! Eda li si čuo kad od koga gde su dvori zmaja cara?" Ovaj
ga čovek lepo uputi i kaže mu i vreme u koje valja da je tamo. Onda mu carev
sin zahvali, pa pođe unapredak i jedva jednom dođe u grad zmajev.
Kad
uđe u zmajeve dvore, nađe svoju ljubu, i oboje se vrlo obraduju kad se sastanu,
pa se stanu razgovarati šta će sad, kako će se izbaviti. Najposle se dogovore
da beže. Brže bolje spreme se na put, sednu na konje, pa beži. Kako oni umaknu
iz dvora, a zmaj na konju dođe; kad uđe u dvor, ali carice nema; onda on stane
govoriti konju: „Šta ćemo sad? Ili ćemo jesti i piti, ili ćemo terati?"
Konj mu odgovori: „Jedi i pij, stići ćemo ih, ne staraj se." Kad zmaj
ruča, onda sedne na konja, pa teraj za njima, i za tili čas ih stigne. Kako ih stigne,
caricu otme od carevoga sina, pa mu reče: „Ti idi s Bogom, sad ti praštam za
ono što si mi u podrumu dao vode; ali se više ne vraćaj, ako ti je život
mio." On siromah pođe malo, ali ne mogavši srcu odoleti, vrati se natrag,
pa sutradan opet u zmajev dvor, i nađe caricu, a ona sedi sama u dvoru i suze
roni. Kad se nanovo videše i sastaše, počeše se opet razgovarati kako bi
pobegli. Onda reče carev sin njoj: „Kad dođe zmaj, pitaj ti njega gde je dobio
onoga konja, pa ćeš mi kazati, da i ja tražim onakvoga, ne bismo li mu kako
utekli." S otim otide iz dvora.
Kad
zmaj dođe kući, ona mu se stane umiljavati i previjati se oko njega, i od
svašta se s njime razgovarati; pa mu najposle reče: „Ala imaš brza konja! Gde
ga dobi, tako ti Boga!" A on joj odgovori: „E, gde sam ja dobio, onde ne
može svak dobiti. U toj i toj planini ima jedna baba, pa ima dvanaest konja za
jaslama, da ne znaš koji je od koga lepši. A ima jedan u budžaku konj kao da je
gubav, tako se čini, ali je on najbolji; on je brat moga konja; njega ko dobije,
može u nebesa ići. Ali ko hoće da dobije od babe konja, valja da služi u nje
tri dana: u babe ima jedna kobila i ždrebe, pa tu kobilu i ždrebe valja čuvati
tri noći; ko za tri noći sačuva kobilu i ždrebe, baba mu da konja da bira
kojega hoće. A ko se u babe najmi, pa za tri dana ne sačuva kobile i ždrebeta,
on je izgubio glavu."
Sutradan,
kad zmaj otide od kuće, carev sin dođe, pa mu ona kaže sve šta je čula od
zmaja. Onda on otide u onu planinu k babi, i došavši k njoj, reče joj: „Pomozi
Bog, bako!" A ona mu prihvati Boga: „Bog ti pomogao, sinko; a koje
dobro?" On joj reče: „Rad bih u tebe služiti." Onda mu baba reče:
„Dobro, sinko. Za tri dana ako mi sačuvaš kobilu, daću ti konja koga god hoćeš;
ako li ne sačuvaš, uzeću ti glavu." Pa ga onda izvede nasred dvora, oko
kojega je bio sve kolac do koca, i na svakome kocu po ljudska glava, samo na
jednom nije bila, i ovaj je kolac sve jednako vikao: „Daj, baba, glavu."
Baba mu ovo sve pokaže, pa mu reče: „Vidiš, ovi su svi bili u mene u najmu, pa
nisu mogli kobile sačuvati." Ali se carev sin od toga ne poplaši, nego
ostane kod babe da služi. Kad bude uveče, usedne on na kobilu pa u polje, a
ždrebe trči uz kobilu. Tako je sedeo na kobili jednako, a kad bude oko ponoći,
on zadrema na kobili i zaspi, a kad se probudi, a on opkoračio nekakvu kladu pa
sedi na njoj i drži ular u rukama. Kako to vidi, prepadne se, pa skoči da traži
kobilu, i tako tražeći je udari na nekakvu vodu. Kad je vidi, onda se seti one
ribice što je iz lokve u vodu bacio, pa izvadivši iz marame onu njezinu ljusku,
protre je malo među prstima, a ribica mu se ujedanput javi iz vode: „Šta je,
pobratime?" A on joj odgovori: „Utekla mi babina kobila, pa ne znam gde
je." A ribica mu reče: „Evo je među nama, stvorila se riba a ždrebe ribić;
nego udri ularom po vodi i reci: dura, babina kobila!" Onda on udari
ularom po vodi govoreći: „Dura, babina kobila!" A ona odmah postane kobila
kao što je i bila i iziđe sa ždrebetom na obalu.
Onda
je on zaulari i uzjaše pa kući, a ždrebe uz kobilu. Kad dođe kući, baba njemu
da jesti, a kobilu uvede u konjušnicu, pa sve žaračem: „U ribe, kurvo!" A
kobila joj odgovori: „Ja sam bila u ribama, ali su njemu ribe prijatelji, pa me
prokazaše." Onda opet baba: „A ti u lisice!"
Kad
bude pred noć, on usedne na kobilu, pa u polje, a ždrebe trči uz kobilu. Tako
je sedeo jednako na kobili, a kad bude oko ponoći, on zadrema na kobili i
zaspi, a kad se prene, a on opkoračio nekakvu kladu pa sedi na njoj i drži ular
u rukama. Kad to vidi, prepadne se pa skoči da traži kobilu. Ali mu odmah padne
na pamet što je baba kobili govorila, pa izvadi iz marame onu lisičju dlaku i
protre je, a lisica ujedanput te preda nj: „Šta je, pobratime?" A on
odgovori: „Utekla mi babina kobila, pa ne znam gde je." A lisica mu
odgovori: „Evo je među nama, stvorila se lisica a ždrebe lisičić; nego udri
ularom o zemlju pa reci: dura, babina kobila!" On onda udari ularom o
zemlju govoreći: „Dura, babina kobila!", a kobila postane kobila kao što
je i bila i ujedanput se sa ždrebetom obri pred njim. Onda je on zaulari i
uzjaše pa kući, a ždrebe uz kobilu. Kad dođe kući, baba mu iznese ručak, a
kobilu odmah uvede u konjušnicu, pa sve žaračem govoreći: „U lisice,
kurvo!" A ona joj odgovori: „Bila sam u lisicama, ali su lisice njemu
prijatelji, pa me prokazaše." Onda opet baba: „A ti u kurjake!"
Kad
bude pred noć, carev sin usedne na kobilu pa hajde u polje, a ždrebe trči uz
kobilu. Tako je sedeo na kobili jednako, a kad bude oko ponoći, on zadrema i
zaspi na kobili, a kad se prene, a on opkoračio nekakvu kladu pa sedi na njoj i
ular drži u rukama. Kad to vidi, prepadne se pa skoči da traži kobilu; ali mu
odmah padne na pamet što je baba kobili govorila, pa izvadi iz marame kurjačju
dlaku i protre je, a kurjak ujedanput te preda nj: „Šta je, pobratime?" A
on mu reče: „Utekla mi babina kobila, pa ne znam gde je." A kurjak mu
reče: „Evo je među nama, stvorila se kurjačica a ždrebe kurjačić; nego udri
ularom o zemlju, pa reci: dura, babina kobila!" On onda udari ularom o
zemlju govoreći: „Dura, babina kobila!", a kobila postane kobila kao što
je i bila i ujedanput se sa ždrebetom obri pred njim. Onda je carev sin zaulari
i uzjaše pa kući, a ždrebe uz kobilu. Kad dođe kući, baba mu da ručak, a kobilu
uvede u konjušnicu, pa sve žaračem govoreći: „U kurjake, kurvo!" A kobila
joj odgovori: „Bila sam u kurjacima, ali su kurjaci njemu prijatelji, pa me
prokazaše."
Onda
baba iziđe napolje, a carev joj sin reče: „E, baba, ja sam tebe služio pošteno,
sad mi daj što smo pogodili." Baba mu odgovori: „Sinko, što je pogođeno,
ono valja da bude. Eto, od dvanaest konja biraj kojega hoćeš." A on reče
babi: „Ta šta ću birati, daj mi onoga iz budžaka, gubavog, za mene nisu
lepi." Onda ga baba stane odvraćati: „Kako bi ti uzeo onoga gubavog kod
takih krasnih konja!"
Ali
on jednako ostane na svome govoreći: „Daj ti meni koga ja hoću, tako je
pogođeno." Baba, ne imajući kud kamo, da mu gubavoga konja, a on se onda s
njom oprosti, pa pođe vodeći konja na ularu. Kad ga odvede u jednu šumu, otre
ga i uredi, a konj sine kao da mu je zlatna dlaka. Onda on usedne na njega pa
ga potrči, a on poleti baš kao ptica, i za tili čas donese ga pred zmajeve
dvore. Carev sin, kako uđe unutra, odmah reče carici: „Spremaj se što
brže." I tako se brzo spreme, sednu oboje na onoga konja, pa hajde s Bogom
putovati. Posle malo, kad zmaj dođe i vidi da carice nema, rekne svome konju:
„Šta ćemo sad? Ili ćemo jesti i piti, ili ćemo terati?" A konj mu
odgovori: „Jeo ne jeo, pio ne pio, terao ne terao, nećeš ga stići." Kad to
zmaj čuje, odmah sedne na konja pa poteraj.
A
njih dvoje, kad opaze za sobom zmaja gde ih tera, prepadnu se, te stanu nagonit
konja da brže trči, ali im konj odgovori: „Ne bojte se, ne treba bežati."
Kad jedanput, ali zmaj već da ih stigne, onda konj pod zmajem poviče konju pod
carevim sinom i caricom: „Zaboga brate, pričekaj me, hoću da crknem tebe
vijajući." A ovaj mu odgovori: „A što si lud te nosiš tu alu. Nogama
uvreten, te njega o kamen, pa hajde sa mnom." Kad to čuje konj pod zmajem,
a on mahne glavom i snagom, a nogama uvreten, te zmaja o kamen; zmaj sav prsne
na komade, a konj se s njima udruži. Onda carica usedne na ovoga konja, i tako
otidu sretno u njezino carstvo i onde ostanu carujući do svoga veka.