Pričaju ljudi da je u stara
vremena bio nekakav silan čovek koji se nikad Bogu ne moljaše, ni u crkvu iđaše,
niti se po zakonu ispovedaše ni pričešćivaše, nego u svaka bezakonja upadaše,
da je cijeli grad od njega na jadima bio. Od više sile nije hteo oženiti se kao
što Gospod Bog zapoveda, nego naumi da venča aždaju kako će više zlo činiti, i
uputi se u nekakvu pustinju gde su strašna jezera, ali ne pogodi puta, i tako
ga noć stigne te u nekakvoj pećini zanoći.
Tek što zaspao bješe, čuje u
pećini klopot svakojakih veriga, tutnjavinu kao gromovi, dok u tome i probudi
se. Kad evo ti na jedan put svanu u pećini kao dan, i tušta i tama od svake
vrste ljudi, crnih, crvenih i žutih, u različite haljine obučeni, a pred njima
jedan starac bele kose i brade kao ovca, na dve dvorogaste šljake, koji mu
reče: "koji si ti?" A on mu u strahu odgovori: "Putnik iz daleke
zemlje, i vaš drug." Na to mu starac odgovori: "Ako si naš, treba da
se pobratimiš sa mnom, ako želiš srećan da budeš." On na to pristane i
pobratimi se sa starcem.
Pošto se pobratimiše, reče mu
starac: "E pobratime, sad da se darujemo, ja ću tebe darovati snagu i
blago, a ti mene za oba ova dara samo svoju dušu." Ovaj čovek premda je
bio opak, opet promisli hoće li dati svoju dušu, ali ga strah nagna, te se
darovaše. Starac zapahnu njega duhom, te u oni čas steče krila, rep i male
roščiće na glavi, i dade mu jedan štap dvorogi, crven kao vatra, govoreći mu:
"Evo ti ovaj štap, kad ti god bude potreba od novaca, njime u štogod
kucneš onde će izlaziti na stotine onakve aspre kakve ti nameniš."
Obraduje se ovi čovek, te
ujutro kad svane odvoji se od pobratima te onakvi kakav je krenu, i iđavši za
dugo počine pod jednim velikim kamenom, pa počne da kuša sreću u štapu. Kucne
njim u kamen govoreći: "Sve žuti cekini da budu!" I cekini iz kamena
potekoše tako da njega pritiskoše i zamalo ne udaviše, a on zavika:
"Pobratime! pobratime! pogiboh!"
U to doleće mu pobratim
govoreći "Evo me, šta je?" A on mu odgovori: "Evo pritiskoše me
cekini, hoće da me udave." A pobratim mu reče: "Reci:
""dosta već"", pa neće više izlaziti." Pošto on reče:
"dosta već" i cekini prestadoše izlaziti, reče mu starac: "Uzmi
koliko možeš, pa hajde od mesta do mesta, te kupuj duše za blago." Onda on
oprostivši se s pobratimom uputi se te k jednome gradu.
Kad dođe na jednu raskrsnicu
na jedan put nestade aspri s pleći; on se obazre i ugleda jednoga kaluđera na
jednome ćošku gde sedi i brojanice u rukama drži. "Ha!" reče sam u
sebi "idem onoga kaluđera prevariti i hoću da iz njega cekini
izviru." Pa se primakne kaluđeru i kucne ga štapom govoreći: "Sve
cekini i taliri." Ali na mesto aspri rastopi mu se štap u ruci, a kaluđer
prekrsti one brojanice pa mu ih natače na glavu i reče: "Da vaskrsne Bog!"
I on se u oni čas strese i provrte
se čovekom kakav je i bio. Onda mu kaluđer reče: "O Hrišćanine!
Hrišćanine! pokaj se od svojih grehova, i moli se Bogu i zahvali mu koji je čuo
plač roditelja tvojih na nebu u oni čas kad si dušu svoju prodao, pak se prođi
đavoljih aspri, nego se trudi." Čovek mu se pokloni, zahvali i u ruku ga
poljubi pa ode doma i pokaja se i kao pravi Hrišćanin do duboke starosti živeše.