Nekakav kradljivac zamori
danju u čoveka slaninu na tavanu, pa dođe uveče, pošto ljudi pospe, te se od
pozadi popne na somić, i uvuče se na tavan. Pošto skine slaninu i uprti na
leđa, pođe gredom da se vrati natrag, pa se nekako omakne, te padne na sred
kuće, gde je spavao čovek sa ženom i s decom.
Kad ovaj bubne sa slaninom
među njih, a čovek skoči onako u mraku, pa stane vikati: "Ko je to?"
A kradljivac odgovori: "Ja sam đavo." A čovek krsteći se poviče:
"Pa šta ćeš ovde?" A kradljivac odgovori: "Ćuti, evo sam ti doneo
jednu slaninu."
A čovek, još više uplašen,
poviče: "Idi bez traga, ne trebaš mi ni ti ni tvoja slanina!" A
kradljivac onda reče: "E, dobro, kad ne ćeš, a ti mi pridigni slaninu da
idem." Čovek mu dragovoljno pridigne slaninu, samo da mu se đavo skloni iz
kuće; i on uprti slaninu na leđa, i odnese kao svoju.
Kad u jutru svane, onda čovek
vidi, da je đavolu pridigao svoju slaninu.