Bijaše jedan car, a imađaše tri sina i tri ćerke.
Kad ga već starost obuzme, dođe vrijeme da umre. Na smrti
dozove sinove i šćeri svoje, pa sinovima preporuči da svoje sestre dadu za onoga
koji prvi dođe i zaprosi ih. „Podajte", reče, „tako ne bili
prokleti". Potom car umre.
Poslije njegove smrti stane zeman po zemanu, dok na jednu
noć stane neko na vratima lupati: zadrma se cijeli dvor, neka huka, vriska,
pjevanje, sijevanje, bi rekao sama vatra oko dvora sipa. U dvoru se psplašiše i
stanu od straha drhtati. Najedanput neko progovori :
- Otvorite, carevići, vrata!
Na to veli najstariji sin carev:
- Ne otvarajte!
Srednji reče:
- Ne otvarajte nipošto!
Ali najmlađi reče:
- Ja ću da otvarim vrata - pa skoči i vrata otvori.
Kako vrata otvori, nešto uđe u dvor od čega nijesu mogli
viđeti drugo ništa osim vatre da sipa, pa progavara:
- Ja sam došao da vam prosim sestru najstariju, i to sad
ovaj čas da je vodim, jer ja ne čekam, niti ću više doći da je prosim, pa mi
sad odgovor dajte, ili je date ili ne date, ho'ću da znam.
Veli najstariji brat:
- Ja je ne dam. Kako ću je dati, kad ne znam šta si i
otkuda si? Noćas došao, hoćeš odmah da je vodiš, pa ne znam ni đe bi išao
sestri u pohode.
Srednji veli:
- Ja ne dam sestre noćas da se vodi.
Ali najmlađi veli:
- Ja je dam, ako je vi ne date; zar ne znate šta je naš
otac kazao? - pa sestru uhvati za ruku i dajući je reče:
- Neka ti je sretna i čestita!
Kad im.sestra preko praga pređe, svi u dvoru padnu po
zemlji od straha. Seva, Grmi, tutnji, puca, vas se dvor stane ljuljati, no to
prođe, i sjutra osvane dan. Kako svane, oni odmah stanu gledati da l' ima
kakoga god traga kud je ona sila išla od dvora carskog, ali se ništa znati ne more;
nigdje nikakoga ni traga ni glasa.
Druge noći u isto vrijeme stane opet onaka sila, huka i
piska oko dvora carskog, i neko počne na vratima govoriti:
- Otvor', carevići, vrata!
Oni se prepanu i otvore vrata i neke sile strahovite
počnu govoriti:
- Dajte đevojku, srednju sestru, mi smo došli da je
prosimo.
Veli najstariji brat:
- Ja je ne dam.
Srednji veli:
- ja ne dam sestre naše.
Ali najmlađi veli:
- Ja je dam, zar ne znate više što je otac naš rekao? -
pa uzme sestru za ruku i dajući je reče: - Na, neka. vam je sretna i čestita!
I ona sila s đevojkom otide. Sjutradan, kako svane, otidu
braća oko dvora i dalje, pa traže traga da l' se štogođ znati može kud je ona
sila otišla, ali ništa na ovom svijetu nije se moglo doznati kao da nije ni
dolazila.
Treće noći u ono isto doba opet se zatrese iz temelja
dvor od velike sile i tutnjave, i neki glas poviče:
- Otvori vrata!
Carevi sinovi skoče i otvore vrata, uđe neka sila pa
poviče:
- Dođosmo da prosimo vašu najmlađu sestru,
Stariji i srednji brat poviču:
- Ne damo je ove treće ponoći, zaista moramo bar za ovu
najmlađu sestru znati kud je dajemo i za koga je dajemo, da je moremo pohoditi
kao sestru svoju.
Na to reče brat najmlađi:
- Ja je dajem, ako je vi ne date; zar ste zaboravili šta
je otac na samrti nama preporučio, to nije davno bilo? - pa đevojku za ruku
govoreći: - Na, vodi je, pa neka ti je sretna i vesela!
A ona sila onog časa otide s velikim hukom. Kad sjutradan
svane, braća se vrlo zabrinu što se učini s njihovijem sestrama.
Pošto prođe dosta vremena, stanu se braća jedanput među
sobom razgovarati:
- Mili bože, da čuda velikoga! Šta se učini s našijem
sestrama, kad ne znadosmo ni traga ni glasa kud odoše i za koga se udadoše!
Najposlije jedan drugome reče:
- Da idemo sestre naše potražiti.
I odmah stanu se opremati sva tri brata, uzmu novaca za
puta, pa pođu.tražiti sestre svoje. Tako putujući zaiđu u jednu planinu i
cijeli dan putovaše. Kad se mrak uhvati, oni se dogovore da im treba vodu imati
đe budu zakonačili, pa to i učine, dođu jednom jezeru, pa tu konak učine i
sednu večerati. Kad počnu lijegati da spavaju, onda reče najstariji brat:
- Vi spavajte, a ja ću stražu čuvati.
Tako oni dva mlađa brata zaspe, a najstariji ostane
stražu čuvati. Kad bude neko doba noći, zaljulja se jezero, on se jako prepane
kad vidi da nešto od sredine ide upravo njemu: to je bila aždaha strahovita sa
dvije uši, pa juriš na njega učini, no on potegne nož i udari je i glavu joj
odsiječe, pa uši obadvije odsiječe i k sebi ih u džep ostavi, trupinu i glavu
baci u vodu natrag. Uto svane; ali braća jošte spavaju, ništa nijesu znali šta
je najstariji brat učinio. On ih probudi, a ne kaže im ništa.
Odatle se podignu i stanu putovati dalje. Kad se mrak
počne približavati, stanu oni jednako govoriti da treba đegođ blmzu vode zanoćiti,
i sami se uplaše, jer su zaišli u neke opake planine. Dođu jednome malom
jezeru, tu reku noćiti; nalože vatru i što su imali večeraju, potom pođu da
legnu spavati. Tada veli onaj srednji brat:
- Vi spavajte, ja ću noćas čuvati stražu.
Oni dva zaspe, a on ostane da čuva stražu.
Ujedanput brčak udari iz jezera, kad imaš šta i viđeti!
Aždaha sa dvije glave, pa juriš da ih sva tri poždere, ali on skoči i povadi
nož, dočeka aždahu i odsiječe joj glave obadvije; potom odsiječe uši i sebi ih
u džep ostavi, a ostalo baci u jezero. No braća za to ništa ne znaju, jer oba
spavaše do bijele zore. Kad se svane, onda srednji brat poviče:
- Ustajte, braćo, svanulo se!
A oni odmah skoče, opreme se i pođu dalje putovati, ama
nijesu znali ni đe su ni u kojoj zemlji. Velik strah ih popadne da u onoj
pus1ginji od gladi ne poskapaju, pa se stanu bogu moliti da bi se pusta sela,
varoši oli ma koga viđeti moglo, jer već treći dan vrljaše po istoj pustinji i
nigdje kraja ni konca viđeti ne mogoše. Najposlije dođu porano opet kod jednog
velikog jezera, i dogovore se da dalje ne putuju, nego tu kod jezera da
prenoće, „jer", vele, „može biti, ako dalje odemo, da vode ne nađemo đe bi
mogli zanoćiti", pa tako tu i ostanu. Nalože vatru veliku, večeraju i
spreme se da legnu spavati. Onda najmlađi brat reče:
- Spavajte vas dvojica, noćas ću ja stražu čuvati - te
tako ona dvojica legnu i zaspe, a najmlađi najbolje gledaše oko sebe i često na
jezero oči obraćaše.
Prođe neko doba noći, dok se sve jezero stade ljuljati,
pljusak od jezera udari po vatri i zagasi je polovinu, on potegne sablju pa
stane do same vatre, al' eto se pomoli aždaha sa tri glave, pa na braću juriši
da ih sva tri proždere. No najmlađi brah bude junačka srca, ne budi braću
svoju, nego srete aždahu la je udari triput i sve tri joj glave odsiječe, potom
odmah uši odsiječe i ostavi ih sebi u džep, a trupinu baci u jezero. Dok je on
to činio, vatra se od onog velikog pljuska ugasila sasvijem. Onda on, ne
imajući čim vatru zažeći a braću ne hoteći buditi, pođe malo u pustinju ne bi
l' štogođ viđeti mogao, ali nigđe ništa. Najposlije popne se na jedno drvo
visoko, pa kad izađe uvrh drveta, pogleda na sve strane ne bi l' štogođ viđeti
mogao. Gledajući tako dugo, opazi vatru da se sjaji, pa mu se učini to blizu,
skine se sa drveta, pa pođe da vatru donese i kod braće naloži. Tako je dugo
išao, sve mu se činilo blizu, kad najedanput dođe u jednu pećinu, u pećini gori
velika vatra i tu ima devet divova, pa natakli dva čoveka te ih peku uz vatru,
jednog sa jedne a drugog sa druge strane vatre, a na vatri stoji jedna oranija
velika, puna isječenih ljudi. Kad to carev sin viđe, jako se prepane, bi se
vratio, ama se ne može, nema se kud tamo. Onda poviče:
- Dobar večer, moja družino, ja vas tražim odavno.
Oni ga dobro dočekaju i reku mu:
- Bog ti pomogao, kad si nam drug!
On ODGOVOrI:
- Vaš dovijeka ostajem l za vas ću moj život dati.
He - vele - kad ti misliš naš drug da budeš, hoćeš li ti
ljude jesti, i s nama u četu ići?
Odgovori carević:
- Hoću, što gođ vi radite, to ću i ja raditi.
- E vala, dobro kad je tako, sjedi!
Pa svi posjedaju oko vatre, skinu onu oraniju, povade
onda meso pa počnu jeegi. S njima i carević jede, ama im oči zavaraje pa baca
meso preko sebe, tako i pečenje pojedu sve; pa onda rekoše:
- Hajde da idemo u lov, jer sjutra treba jesti.
Otale pođu svi devet i carević deseti.
Hajde - vele mu - ovđe ima jedan grad i u njemu car
sjedi, otale se mi hranimo već ima tome više godina.
Kad se blizu grada primaknu, onda izvade dvije jele s
granama iz zemlje pa ih ponesu sa sob.om, a kad dođu do grada, jednu jelu
prislone uz bedem i poviču careviću:
- Hajde - vele - ti penji se gore na bedem da ti ovu
drugu jelu dodamo, pa je uzmi za vrh i prebaci je u grad, a vrh joj zadrži kod
sebe, da se skinemo niz nju dole u grad.
On se popenje, pa onda reče njima:
- Ja ne znam što ću, nijesam ovđe uvježbao ovo mjesto, ne
umijem je preturiti, no hodite koji od vas da mi pokažete kako ću je preturiti.
Jedan se od divova ispenje, uhvati za vrh od jele i
preturi je u grad, a vrh joj zadrži kod sebe. Kad se on tako namjesti, onda
carev sin trgne sablju pa ga dohvati po vratu te mu odsijsče glavu, a div padne
u grad unutra. Onda on
- E, sad hajte po jedan redom da vas ja ovamo spuštim.
Oni, ne znajući što je sa onijem gore na bedemu bilo,
pođu jedan po jedan, a carević njih sve po vratu, dok sve devet posiječe, pa se
skine niz jelu i polako siđe dole u grad. Onda pođe po gradu unakrst, ali nikog
živog da čuje, sve pusto! Sam u sebi pomisli: „Baš su to sve di vovi iskorijenili
i ponijeli!" pa onda, dugo po gradu tumarajući, nađe jednu kulu zdravo
visoku, i vidi đe u jednoj sobi svijeća gori. On otvori vrata pa uz kulu te u
sobu. Kad tamo, al' ima šta i viđeti: soba ukrašena zlatom i svilom i kadifom,
u njoj nema nikoga do jedne đevojke, a ta đevojka leži na jednom krevetu pa
spava. Čim carević uđe u sobu, otmu mu se oči gledati đevojku, kako je vrlo
lijepa. U isto vrijeme smotri da ide jedna velika zmija niz duvar, taksg se
pružila da joj je glava više glave đevojčine bila blizu, pa se izdigne i
ujedanput đevojku u čelo među oči da ujede. Onda on pritrči, pa povadi mali
nož, i pribode zmiju u čelo uz duvar, pa onda ovako, progovori: ,Dabogda da se
ovaj moj nožić ne da nikom izvaditi bez moje ruke!" pa onda pohita da se
natrag vrati. Pređe preko bedema, uz jelu se ispenje i niz jelu siđe na zemlju.
Kad dođe u pećinu đe su divovi bili, uzme vatre pa potrči i dođe braći đe ih
još zastane da spavaju. On vatru naloži, a sunce ograne i svane se; onda on
braću izbudi te ustanu i tako pođu dalje. Istog dana naiđu na put koji vodi
tome gradu. U tom je gradu ždžvljeo jedan silan car koji je svakoga jutra
išetao u grad i tužno suze proljevao što mu narod u gradu od divova strada i
pojeden bi, pa se sve bojao da mu i ćerka jednom ne bude pojedena; zato porani
istoga jutra pa stane gledati po gradu, a grad opustjeo, već je malo i naroda
još ostalo, jer su sve divovi pojeli, pa ode tamoamo po gradu, kad najedanput
vidi neke jele onako čitave iz zemlje izvađene pa uz bedem prislonjene, a kad dođe
bliže, ima čudo i viđeti: devet divova baš onijeh krvnika gradskijeh, a njima
svijema glave posječene. Kad car to vidi, jako se, obraduje, a svijet se
skupi" i boga stane mrliti za zdravlje onoga koji mh je posjekao. U isto
vrijeme dođoše i sluge iz dvora carskoga i jave caru kako je šćela zmija da
njegovu ćerku ujede. Kako to car čuje, odmah otide u dvor pa upravo u onu sobu
svojoj šćeri, kad tamo, vidi zmiju pribodenu uz duvar, pa šćaše sam nož da
izvadi iz duvara, ama nije mogao.
Oida car učini zapovijest na sve strane po njegovom
carstvu i oglasi ko je divove pobio, i zmiju pribo neka dođe da ga car obda'ri
velikijem darom i da mu šćerku za ženu dade. To se oglasi po cijelome carstvu
njegovom i car zapovjedi da se glavne mehane po velikim drumovima postave, pa
svakoga putnika da pitaju, nije li doznao, ko je divove pogubio, pa kad1 koji
čuje za tog čoeka, da caru javi, a taj čoek neka brže na muštuluk ode caru, da
ga car obdari. To se tako po carevoj zapovijesti i učini, mehane postave na
glavne drumove i svakog putnika pitali bi i za to kazivali mu.
Poslije nekog vremena ovi trojica carski sinovi, tražeći
sestre svoje, dođu u jednu od tijeh mehana da zanoće, te učine tu konak, a
poslije večere dođe mehandžija i u razgovoru s njima stane se faliti šta je on
od junaštva počinio, pa onda zapita njih:
A jeste li i vi štogođ učinili dosad?
Onda otpočne najstariji brat govoriti:
- Kad sam pošao s mojom braćom po ovom putu, prvu noć kad
smo došli konačiti kod jednog jezera u nekoj velikoj pustinji, kad braća moja
oba spavahu, a ja čuvah stražu, najedanput aždaha pođe iz jezera da nas
proždere, a ja onda povadim nož i odsiječem joj glavu: ako se ne vjerujete, evo
joj uveta od glave! - pa izvadi uši i na sto ih baci.
Kad to ču onaj srednji brat i on reče:
- Ja sam, kad sam čuvao stražu na drugom konaku, posjekao
aždahu od dvije glave: ako se ne vjerujete, evo uveta od obje glave! - Pa
izvadi uši i njima ih pokaže.
Onaj najmlađi ćuti, Poče ga mehandžija pitati;
- Bogme, momče, tvoja su braća junaci, a da čujemo jesi
li i ti štogođ učinio od junaštva?
Onda najmlađi brat otpočne da kaziva:
- I ja sam nešto malo učinio. Kad smo zanoćili onu noć
kod jezera u pustinji, vi ste, braćo, spavali, a ja sam čuvao stražu. Kad bi
neko doba noći, zaljulja se sve jezero i izađe troglava aždaha i šćaše nas da
proždere; onda ja povadim sablju i glave joj sve tri odsiječem: ako ne
vjerujete, evo šest uveta od aždahe.
Tome se i sama braća začude, a on nastavi kazivati:
- U tome se vatra ugasi, a ja pođem da vatre potražim.
Tumarajući po planini, nađem u jednoj pećini devet divova - a tako im sve po
redu kaže što je učinio, i svi se tome čudu začudiše.
Kad to mehandžija čuje, brže potrči i caru sve javi, a
car mu dade mnogo novaca, pa brže pošalje svoje ljude da sva tri careva sina njemu
dovedu. Kad oni iziđu pred cara, car zapita najmlađega carevića:
- Jesi li ti sve to čudo u ovome gradu počinio, divove
isjekao i šćer moju od smrti sačuvao?
- Jesam, čestiti care - odgovori najmlađi carević.
Onda mu car dade svoju šćer za ženu, i do pusti mu da je
on prvi do njega u svome carstvu, a onoj dvojici starije braće reče car: „Ako
hoćete, i vas hoću oženiti, pa vam dobre dvore sagraditi", no oni njemu
kažu da su oženjeni obojica, i cijelu mu istinu otkriju, kako su pošli da
sestre svoje traže. Kad car sve to čuje, zaustavi samo onog najmlađeg kod eebe
kao zeta, a onoj dvojici dade dvije mazge novaca, i tako oba starija brata
vrate se svome dvoru i u svoje carstva.
Onaj najmlađi jednako mišljaše za svojijem sestrama, i
šćaše da ide da ih traži, ali mu je opet bilo i žao ostaviti svoju ženu, a i
car mu to ne daše učiniti, i tako on za sestrama svojima jednako venjaše.
Jednom car pođe u lov, a njemu kaže:
- Ostani ti tu kod dvora i evo ti devet ključeva, čuvaj
ih kod sebe; možeš - veli - da otvoriš tričetiri rdaje, tamo ćeš viđeti da
imade i srebra i zlata, oružja i mnogijeh dru gijeh dragocjenosti, noposljetku
možeš otvoriti sve osam odaja, ama devetu da se nijesi usudio nipošto otvoriti,
jer - veli - ako to učiniš, zlo ćeš proći.
Onda car ode, a zeta ostavi kod kuće. Ovaj, čim car
otide, otvori jednu, pa drugu sobu, i tako redom sve osam soba, i vidi u njima
svakojakijeh dragocjenosti; naposljetku, kad dođe i na vrata od devete sobe,
reče u sebi: „Ja sam mnoga čuda preturio, a sad da ne smem otvoriti ovu
sobu!" - a pa i tu sobu otvori. Kad uđe unutra, ima šta i viđeti! U sobi
jedan čoek do koljena u gvožđe zakovat i ruke do lakata zakovate obje; na
četiri strane imadu četiri direka, a tako od
svakoga direka ima po jedan sindžir od gvožđa, i tako su
krajeve svoje sastavili pa onamo čoeku oko vrata obavili, i tako je tvrdo
okovat bio da se nije mogao nikako micati. Pred njim je bila jedna česma na
zlatnom čunku izvirala, i tako saljeva se pred njim u jedno korito zlatno.
Blizu njega stoji jedna maštrava ukrašena dragijem kamenjem. Čoek bi htio da
vode pije, ama ne može da dohvati. Kad carević sve to vidi, on se većma začudi,
pa se trgne malo natrag, a ovaj čoek progovori:
- Hodi unutra kod mene, zaklinjem te bogom živijem.
Ovaj uđe unutra kod njega, onda mu onaj čoek reče.
- Daj učini jedan sevap, te mi daj jednu maštravu vode da
popijem, i znaj zacijelo da ćeš od mene za to dobiti na dar jošt jedan život.
Carević se promisli: „Šta ima bolje nego da dobijem dva
života?" pa uzme maštravu, i da mu punu vode, te ovaj popije. Onda ga
carev sin upita:
- Kako se ti zoveš, boga ti, po imenu?
Ovaj odgovori:
- Ja se zovem Baš-Čelik.
Carević pođe ka vratima, a ovoj ga stane moliti:
- Daj mi i drugu maštravu vode, pa ću ti pokloniti i
drugi život.
Carević pomisli: „Sad dva života da mi pokloni, a treći
imam, to je čudo veliko!" pa uzme maštravu te mu dade, a ovaj popije.
Carević pođe pa počne da vrata zatvori, a Baš-Čelik reče:
- O junače, povrati se kod mene, kad si već dva dobra
učenio učini i treće, daću ti i treći život. Uzmi ovu maštravu, natoči je pa mi
uspi na glavu, a ja ću ti za to što mi vodu uspeš na glavu dati i treći život
te živi.
Kad carević to čuje, povrati se natrag, uzme maštravu pa
natoči vode i uspe na glavu. Kako mu voda pospe glavu, u onaj mah prsnuše alke
oko vrata, i sve gvožđe koje je Baš-Čelika držalo. A Baš-Čelik skoči kao munja,
pa raširi krila, poleti, i u isto vrijeme uzme pod krilo carevu ćerku, ženu
njegova izbavitelja, i tako najedanput iščezne iz očiju. Sad da vidiš čuda:
prepane se carev sin od cara! Uto kad car dođe iz lova, kaže mu zet njegov sve
po redu, car se većma u brigu dade, pa mu reče:
- Zašto tako učini? Jesam li ti kazao da ne otvoriš
devetu sobu? Carević mu odgovori:
- Nemoj se srditi na mene, ja ću da idem da Baš-Čelika
tražim i da povratim moju ženu. Oni ga car stane od toga odvraćati:
- Nemoj - veli - da ideš nipošto! Ti ne znaš ko je
Baš-Čelik, mene je mnogo vojske i novaca propalo dok sam Baš-Čelika uhvatio,
nego ostani kod mene, ja ću ti isprositi drugu đevojku, i ne boj se, ja te opet
milujem kao sina svoga.
Ali carev sin nije htio nikako slušati, nego uzme novaca
za puta, uzjaše svoga konja pa pođe u svijet tražiti Baš-Čelika. Putujući
ovako, zadugo, dođe u jednu varoš. Kako uđe, gleda tamoamo/ dok najedanput
poviče jedna đevojka s čardaka:
- E, careviću, odjaš' konja pa hodi u avliju.
Kad carević dođe u avliju, i onde ga srete đevojka, a on
pogleda i poznade svoju sestru najstariju: ruke šire, u lica se ljube, a sestra
njemu govori:
- Hajde, brate, sa mnom na čardak.
Kad iziđu na čardak, onda carević stane pitati sestru
svoju ko je njen čoek za koga se ona udala, a ona mu odgovori:
- Ja sam se - veli - udala za cara zmajskog, i moj je
čoek zmaj, nego, brate, da te dobro sakrijem, jer moj čoek veli da bi svoje
šure isjekao kad bi ih samo viđeti mogao; ja ću njega najprije kušati; ako ti
ništa neće učiniti, ja ću mu kazati za tebe.
Pa tako i učini: brata i konja mu sakrije.
Kad veče dođe, zmaju zgotove večeru pa ga čekaju, kad eto
ti zmajskog cara! Kako doleće u dvor, sav se dvor zasvetli i zablista. Kako
uđe, odmah zove svoju ženu:
- Ženo - veli - ovdje čoečja kost miriše; koji imade?
Kazuj odmah!
Ona mu reče:
- Nema nikoga.
A on veli:
- To ne može biti.
Onda mu žena odgovori:
- Boga ti, što te pitam da mi pravo kažeš:
bi li ti štogođ mojoj braći da sad koji od njih ovamo
dođe?
A zmajski car odgovori:
- Onog najstarijeg i srednjeg bih zaklao pa ih pekao, a
najmlađem ne bih ništa.
Onda ona veli:
- Došao je moj najmlađi brat, a tvoj šurak.Kad car čuje,
on poviče:
- Dajte ga.
Kad šuraka sestra dovede pred cara, car skoči, ruke šire,
u lica se ljube:
- Dobro došao, šurače!
- Bolje tebe našao, zete!
- Gdje si?
- Evo me.
Pa mu priča od kraja do konca. Onda mu car reče zmajski:
- Ta kud ideš. boga ti! Prekojuče Baš-Čelik prođe i
pronese tvoju ženu, ja ga dočekam sa sedam hiljada zmajeva, pa mu ne mogoh
ništa učiniti: prođi se đavola, molim te, da ti dam novaca koliko hoćeš, pa idi
kući.
No carević nije htio nikako da ga sluša, nego sjutradan
naumio da pođe,,a kad car vidi da ga ne može da zaustavi i s puta da ga
odvrati, onda mu izvadi jedno pero pa mu ga dade u ruke, i ovako mu reče:
- Dobro slušaj šta ti kažem, i evo ti ovo moje perce, pa
kad ti bude velika nužda i Baš-Čelika nađeš, a ti zapali ovo pero moje, ja ću
onda u isto vrijeme da doletim sa svom mojom rilom tebi u pomoć.
Carević uzme pero te pođe. Putujući opet po svijetu, dođe
u drugu veliku varoš i, idući kroz varoš, poviče opet jedna đevojka sa čardaka:
- E ti, careviću, odjaši konja pa hoDi u avliju.
Carević uđe s konjem u avliju, kad tamo, a sestra srednja
srete ga u avliji, ruke šire pa se u lica ljube, vodi brata na kulu, Pošto
sestra odvede konja u arove, a brata na kulu, pita brata kako je došao, a on
njojzi sve po redu kaže, pa je pita:
- Za koga si se - veli - udala?
A ona mu odgovori:
- Ja sam se udala za cara sokolovskog, i on će doveče
doći; nego, da te dobro đegođ sakrijem, jer on braći mojoj preti.
Tako i učini i brata sakrije. Kad dugo ne prođe, al' eto
ti cara sokolovskog! Kako doleće.
sva se kula zaljulja rd velike sile. Odmah mu postave
večeru, no on, kako dođe, progovori svojoj ženi:
- Ovđe ima čoečja kost.
Žena govori:
- Nema, čoeče! - Pa po dugom razgovoru ona mu veli: - Bi
li ti mojoj braći štogođ kad bi koji došao?
Car veli:
- Ja bih najstarijeg i srednjeg mnogo mučio, a najmlađem
ne bih ništa.
Onda mu ona za brata kaže. On brzo naredi da ga dovedu, a
kad ga car vidi, skoči na noge, ruke šire pa se u lica ljube.
- Dobro došao, šurače! - veli sokolovski car.
- Bolje tebe našao, zete! - odgovori njemu carević, pa
odmah sjednu večerati.
Poslije večere pita car šuru svoga kud je pošao, a ovaj
mu odgovori da traži Baš-Čelika, i sve mu redom priča. A car ga stane
sjetovati:
- Nemoj - veli - dalje da ideš, ja ću ti za Baš-Čelika
kazati: onog istog dana kad je tvoju ženu ugrabio, ja sam ga dočekao sa pet
hiljada sokolova, pa strašno smo se pobili s njime, krv pade do koljena i ništa
mu učiniti ne mogosmo, a ti da mu jedan nešto učiniš! Zato te sjetujem ja da se
vratiš kući, i evo ti blaga, uzmi i ponesi koliko gođ hoćeš.
Ali carev sin veli:
- Hvala ti na svemu, ali se vratiti neću nikako, nego
hoću Baš-Čelika da tražim - a sam u sebi misli zašto ne bih, kad imam još tri
života!
Kad sokolovski car već vidi da ga nikako odvratiti ne
može, izvadi jedno perce pa mu dade govoreći:
- Na ti - veli,- to moje pero, pad kad ti bude velika
nevolja, a ti iskreši vatru pa ga zapali, a ja ću ti onda doći s mojom silOm u
pomoć.
Onda carević uzme perce, pa pođe tražiti Baš-Čelika.
Putujući tako zadugo po svijetu, dođe u treću varoš. Kako
uđe u varoš, al' eto ti đevojke pa poviče sa čardaka:
- Odjaši konja, pa hodi u avliju.
Carević svrati konja pa upravo u avliju, kad tamo, al'
evo ti njegove sestre najmlađe, ruke šire pa se u lica ljube, vodi brata na
kulu a konja u arove.
Brat je pita:
- Za koga si se, sestro, ti udala, koji je tvoj čoek?
Ona mu odgovori:
- Moj je čoek car orlujski, za njega sam se udala.
Kad car dođe uveče kući, žena ga dočeka, a on ni reči,
nego veli:
- Ko je ovdje u dvor od ljudi došao, kazuj odmah!
Ona mu odgovori:
- Nije niko - pa počnu večerati. Onda mu žena veli: - Da
li bi ti štogođ mrjoj braći učinio da otkud dođu?
Car joj reče:
- Ja bih najstarijeg ti i srednjeg brata ubio, a
najmlađeg ne bih: njemu bih i u pomoć svakad pritekao kad bih mogao.
Onda ona caru kaže:
- Evo onaj moj najmlađi brat a tvoj šurak došao da me
vidi.
Onda car zapovjedi da ga preda nj dovedu, dočeka ga na
noge, pa se s njime poljubi i reče mu:
- Dobro došao, šuro!
A taj njemu odgovori:
- Bolje tebe našao, zete! - pa odmah sjednu večerati.
Za večerom se razgovaraju o svačemu, i naposljetku
carević kaže da ide Baš-Čelika da traži. Kad to začu car orlujski, stane ga
odvraćati govoreći mu:
- Prođi se ti, šuro, toga đavoljeg vraga, i ne idi tijem
putem, nego ostani ovdje kod mene, bićeš svega zadovoljan.
Ali carev sin to ne sluša, nego sjutradan, kako svane,
opremi se i pođe dalje tražiti Baš-Čelika. Onda car orlujski, kad vidi da ga
odvratiti ne može, izvadi jedno perce pa ga dade šuri:
- Na - veli - šuro, kad ti bude nevolja, ti ukreši vatru
pa ga zapali, ja ću ti onda s mojijem orlovima odmah u pomoć doći. Carević uzme
perce i pođe tražiti Baš-Čelika. Putujući po svijutu od grada do grada tako sve
dalje i dalje, najposlije nađe svoju ženu u jednoj pećini. Žena, kako ga vide,
začudi se pa mu reče:
- Zaboga, čoeče, otkud ti ovdje?
A on joj sve po istini kaže, i veli:
- Bježi, ženo, da bježimo!
No ona mu na to odgovori:
- Kuda ćeš kad će nas Baš-Čelik stići odmah, pa će - veli
- tebe pogubiti, a mene vratiti?
Carević, znajući da ima još tri vijeka da živi, nagovori
ženu da bježe, pa tako i učine. No kad oni počnu bjegati, Baš-Čelik to dozna,
pa brže potrči i carevića stigne, pa poviče:
- E, careviću, zar ti ukrade ženu! - pa mu ženu otme i
kaže: - Ja ti sad život prašta'm, jer znam da sam ti kazao da ću ti dati tri
života, pa sad idi, ama više za ženu nemoj da se vraćaš, jer ćeš poginuti.
Pošto to reče, Baš-Čelik odvede ženu sa sobom, a carević
opet ostane sam ne Znajući što će. Najpsolije se riješi da nanovo ide za ženu.
Kad dođe blizu one pećine, uluči priliku kad Baš-Čelik bude otišao, pa ženu
opet povede sa sobom da bježe. - No Baš-Čelik odmah to dozna, •pa potrči i carevića
stigne, pa povadi. strijele i poviče:
- Voliš li - veli - da te ustrijelim ili da te sabljom
posiječem?
Carević stane se moditi, i Baš-Čelik mu reče:
- Ja ti sad i drugi život poklanjam, no ti kažem da se
više ne usudiš da se za ženu vratiš, jer ti neću više da poklanjam život, no ću
te na mjestu pogubiti.
Pošto to reče, uzme ženu pa je odvede, a carević opet
ostane sam misleći sve. jednako kako bi ženu svoju izbavio. Najposlije sam sebi
kaže: „A što bih se Baš-Čelika bojao, kad još imam dva života, jedan što mi je
on poklonio a Jedan moj?" pa zaključi da ee sjutra ženi povrati kad
Baš-Čelika nije bilo kod nje:
- Hajde - veli - da idemo bježati.
Ona ga razbijaše da im nije vajde bježati, jer će ih
stići, no čoek njen primora je, pa počnu bježati, a Baš-Čelik brzo ih stigne,
pa poviče:
- Čekaj, ja ti više ne praštam!
Carević se prepane i počne ga moliti da mu oprosti, ali
Baš-Čelik reče mu:
- Znaš li da sam ti kazao da ću ti pokloniti tri vijeka?
Eto sad ti treći poklanjam, i više života od mene nemaš, nego idi kući, i nemoj
život svoj što ti ga je bog dao da izgubiš.
Carević, videći da protiv ove sile ne može ništa, pođe
kući., no jednako mišljaše kako bi ženu svoju Baš-Čeliku oteo, dok mu
najedanput padne na um što su mu zetovi kazali, kad mu je svaki od njih po
jedno perce dao. Onda reče sam sebi: „Hoću baš i četvrti put da se vratim da
ženu moju povratim, pa ako mi bude do nevolje, onda ću pera da zapalim da mi
zetovi u pomoć dođu", pa se odmah digne i vrati onoj pećini đe Baš-Čelik
držaše ženu njegovu i, kad izdaleka vidi da Baš-Čelik nekud ode, javi se ženi,
i ona se začudi i prepane, pa mu reče:
- Boga ti, zar ti je tako omrznulo življeti, te si se
vratio po mene!
No on joj kaže za zetove kako su mu dali svaki po jedno
perce, pa kako će mu doći u pomoć ako mu bude do nevolje, „pa zato sam",
veli, „još jedared došao po tebe; hajde odmah da bježimo!" I tako i učine,
i počnu bježati, ali Baš-Čelik to odmah dozna, pa izdaleka poviče:
- Stani careviću, nijesi utekao!
A carević, kad vidi Baš-Čelika, povadi ona sva tri pera i
kresivo, pa stane kresati dok malo vatru prižeže, pa zapali sva tri pera, ali
dok je zapalio, Baš-Čelik ga stigne, potegne sablju i carevića na dvije pole
rasiječe. U isti čas eto ti čuda! Doleti car zmajski sa svojijem zmajevima, car
sokolovski sa sokolovima i car orlujski sa orlovima, pa se s Baš-Čelikom
strašno pobiju i mnogo se krvi prolije, ali Baš-Čelik opet ugrabi ženu i uteče.
Onda tri cara stanu mrtva šura gledati i zaključe da mu život povrate, pa onda
zapitaju najbrža tri zmaja koji može najbrže s Jordana vode donijeti.
- Ja mogu za po sahata.
Drugi veli:
- Ja mogu za jedan četvrt sahata.
Treći veli:
- Ja mogu za devet trenutaka.
Onda carevi poviču ovome:
A sad ti, zmaje, brže pohitaj!
Ovaj raširi silu vatrenu i donese zaista za devet
trenutaka vode s Jordana. Carevi uzmu vodu, pospu vodom po onijem ranama kud je
carević rasječen bio. Kad pospu, rane se sastave, a carević skoči na noge te
oživi. Onda ga carevi sjetuju.
- Idi sad kući kad si se smrti izbavio.
Carević njima veli da će još jedanput da ide sreću
pokušati i ženu ma na koji način ukrasti. Carevi, zetovi njegovi, vele mu:
- Nemoj, poginućeš zaista sad ako odeš, jer života ti
drugog nema osim onoga tvoga od boga.
Ali carević neće za to da čuje. Onda mu carevi reku;
E, kad već hoćeš silom da ideš, a ti nemoj odmah ženu da
vodiš, nego joj kaži da pita Baš-Čelika đe mu je junaštvo, pa onda pođi da nam
kažeš, mi ćemo ti pomoći da ga osvojimo.
Onda carević ode krišom i dođe ženi, pa je nauči da kuša
Baš-Čelika đe mu je junaštvo, pa se vrati natrag. Kad Baš-Čelik kući dođe, žena
ga stane pitati:
- Boga ti, đe je to tvoje junaštvo?
A Baš-Čelik joj reče:
- Moja ženo, moje je junaštvo u sablji mojoj. Onda se
žena stane moliti spram sablje bogu.
Baš-Čelik, kad to vidi, udari u smijeh pa reče:
- O luda ženo, nije moje junaštvo u sablji, nego u mojoj
strijeli.
A ona se onda okreie bogu moliti spram strijele, a
Baš-Čelik joj reče:
- O ženo, dobro li te neki uči da me kušaš đe je moje
junaštvo! Ja bih rekao da je živ tvoj čoek, pa on te uči.
A ona se poče kleti da je niko ne uči, jer i nema ko.
Poslije nekoliko dana dođe joj čoek, ona mu sve kaže kako
još nije mogla doznati od Baš-Čelika đe mu je junaštvo, a čoek joj odgovori:
„Kušaj ga opet", pa ode.
Kad Baš-Čelik dođe, žena ga stane opet pitati đe mu je
junaštvo. Onda joj Baš-Čelik odgovori:
- Kad ti moje junaštvo tako poštuješ, ja ću ti istinu da
kažem đe je moje junaštvo - pa onda stane kazivati: - Daleko odavdje ima jedna
visoka planina, u onoj planini jedna lisica, u lisici srce, u srcu jedna tica,
u onoj je tici moje junaštvo, ama se ona lisica ne da lako uhvatiti: ona se
može pretvoriti u razne načine.
Sjutradan, kad Baš-Čelik ode, carević opet dođe ženi
svojoj da čuje šta je doznala, a žena mu sve kaže. Onda Carević otide upravo
zetovima, a oni ga jedva dočekaju da čuju đe je Baš-Čelikovo junaštvo, pa se
odmah dignu i sa carevićem otidu. Kad tamo dođu u onu planinu, pušte orlove da
love lisicu, a lisica pobjegne u jedno jezero koje je bilo usred one planine, i
pretvori se u utvu šestokrilu, ali sokolovi odmah za njom i odandje je izagnaju;
onda ona poleti u oblake pa počne bježati, a zmajevi za njom! Ona brže onda
pretvori se opet u lisicu i stane po zemlji bježati, ali tu je orlovi dočekaju
i ostala vojska, pa je salete i uhvate. Onda carevi zapovjede te se lisica
rascori i srce izvadi, pa nalože vatru, srce raspore, iz srca ticu izvade i u
vatru bace. Kako tica izgori, Baš-Čelik pogine. Carević onda uzme svoju ženu pa
ode s njome kući.