Bejaše trudna jedna žena, pa usni da svake nedelje po
jedan dan ima jednon isto činiti dokle ne rodi: ako li to ne učini, da će se u
njoj pretvortiti dete u što drugo. Ona ovo posluša, ali nehotice zaboravi jedan
dan to učiniti, nego nešto malo izjede, te kad dođe vrijeme do rođenja, rodi
struk bosioka mnogo lep i preko mere mirisan. Ova je žena gajila ovaj struk
bosilja, i ču se za nju po celom svetu, dok negde u svijetu čuje sin nekakvoga
cara, pa pođe u kuću one žene.
Kad carev sin vide struk bosioka, svide mu vrlo i zamoli
mater njegovu da mu ga daruje ili za dobru platu proda; ali ova ne htede nikako
govoreći: "Da mi daš polovinu očevog carstva za nju, ne bih ti ga
dala." Čujući ovo carev sluga, prišapne svome gospodaru, carevu sinu, da
ništa ne zbori, da će joj ga on ukrasti, te tako i bude: nekako ga ukrade i
carevu sinu odnese, a ovaj njega dobro daruje i obraduje se, pa zatvori struk
bosioka u kamaru, a sutradan organizuje veliki obed i sazove mnoge svoje
prijatelje na pir da im pokaže ovaj struk bosioka.
Kad obed bude gotov, pođu sluge te jave gospodaru da je
sve gotovo, ali kad se vrate, nađu sve pečenje i varivo iskotrljano kroz kuhinju
i sve prosuto tamo amo. Kad sluge to vide, jave brže carevu sinu, a on videći
zlu i goru, poruči gostima da ne dolaze, nego ih pozove kao sutra, te tako i
bude. Sutradan kad bude sve spremno, i sluge pođu da jave gospodaru, opet nešto
sve rasprša u kuhinji, prospe jela zgotovljena i polomi sudove. Začude se sluge
pa i sam carev sin, te naredi da se treći dan treći obed spremi, i postavi
straže da vide kroz vrata ko to radi. Pošto obed bude gotov, izađu svi iz kuhinje
i stanu vireti ko će doći; kad li tamo šta je! devojka zlatne kose, te čuvari skoče
i u kuhinju utrče te je uhvate i dozovu careva sina.
Kad je carev sin vidi, začudi se i obraduje, pa je zapita
otkuda ona u kuhinji, a ona se prepade i ispovedi mu da je ona onaj struk
bosioka što ga on u kamari miriše, pa da je milila da se on pripravljajući one
objede ženi i da joj je žao bilo, jer se nadala da neće druge nego nju venčati.
Car čujući to i videći prelepu devojku obraduje se i obeća joj da će je venčati,
samo ako se po zakonu Hristovu pokrsti, i ona mu se obeća da hoće.
Tada dođe nekakva potreba da carev sin ide na vojsku. Na
polasku pozove svoju milu pa joj reče: "Ja idem na vojsku, i tebe s
velikom ranom na srcu ostavljam, nego ti se molim da se ti opet promeniš u
struk bosioka dok se ja vratim, i da se nikome ne pokažeš, ako bi ko u ovu moju
kamaru dolazio; a evo ovde ovo malo zvonce, kad se ja, ako bo! da, vratim, i
kad u ovo zvonce zakucnem, ti se pretvori kakva si danas." On pođe, i tek
što se s njom poljubi, promeni se ona u bosiok.
Dve careva sina ljubavnice, videći da je carev sin
prestao k njima dolaziti, dosete se jadu, da je kakvu drugu devojku k sebi
dobavio a njih zaboravio, pa se dogovore da takno pođu u kamaru gde carev sin
leži. Kad uđu, ništa drugo ne vide nego haljine, postelju i još struk bosioka;
ali se ništa ne dosete. Obijajući kroz kamaru tamo amo, gledajući nije li se kakva
devojka gde sakrila, ugledaju i ono malo zvonce, te jedna od njih tako ga
zlaradičke u ruke uzme, te zvonce zazvoni. Žalosna zlatnokosa misleći da je ono
carev sin što zakuca, na jedan put se prometnu devojkom i među one dvije
iznenada stade. Pošto ih vide, a ove dve nju, začudiše se, ali ove dve se dosete,
te spopadnu jadnicu i zakolju, pa je mrtvu u goru ponesu.
Uveče sluga careva sina noseći večeru devojci, ne nađe
struk bosioka, nego po kamari strašnu krv; dosjeti se svome zlu i bojeći se, da
ga carev sin ne smakne, pobeže iz grada onoga. Prolazeći jedna baba onom gorom
naiđe na devojku bez glave a glava kod nje, pa joj se ražali videći onako mladu,
te stane brati nekakve trave i oživi je. A ova je baba bila sunčareva majka.
Kad ona sirota ožive i vide da je u gori, zagrli babu i nikada se od nje
odvojiti ne htede. Ali joj baba reče: "Ti, ćeri moja, hajde s Bogom kuda
znaš, ja nisam kadra ni sama sebe hraniti, ja sam siromašna bez nigde nikoga, a
ti si mlada i zelena, pa kako ti Bog da." Odgovori joj ona: "Ne, za
Boga tako! ti si mene oživela, i ja sam tebe dužna do smrti čuvati, a lako ćemo
živeti: ja ću prodavati moje zlatne kose pa i sebe i tebe hraniti, a kad sve
kose prodam, onda ću travu po gori brati pa tebe hraniti."
Na ovo baba pristane, te sutradan ova devojka odreže bič
kose zlatne i pošalje babu na pazar, govoreći da ga ne da za manje od sto
zlatnih cekina. Pođe baba u oni isti grad gde je carev sin bio, koji se već s
vojske vratio i ceo grad u korotu optužio za smrt svoje ljubavnice. Baba tamo
amo hodajući, sreća je nanese na careva sina, pa ga upita, hoće li kupiti ovaj
bič zlatne kose. Kad carev sin vidi, zamalo umre od čuda, doseti se da je ovo
kosa njegove drage, pa uhvati babu i upita, otkuda joj ova zlatna kosa. Baba se
prepadne i kaže sve. Onda on brže bolje uzjaše na konja a na drugoga uzjaše
babu, te s njom u ono selo gde baba živi. Kad tamo, spazi devojku gde plače i
nariče svoga dragoga. On pritrči k njoj te se tu izljube, pa onda s njom i s
babom doma.
Pošto je car upita, i ona pripovjedi sve šta joj se
dogodilo, on naredi te one dvije proklete devojke pogube, a snjome se po zakonu
venča, i babu do smrti kao svoju mater drži i po smrti carski ukopa.