Prošla zima, zazelenela trava, a u travi prolećni cvetovi,
bubice - vri od života. Sunce razneženo obasjava planetu, vazduh prepun mirisa.
Duvaju vetrovi, otvaraju listove na drveću.
Onda preko noći procvetaju voćke: okite se grane belim i ružičastim
cvetovima.
Priroda se pretvorila u radionicu: svi rade. Jabuka u dvorištu
kao nevesta - cvet do cveta.
Čuje se uzbuđeno zujanje - rojevi pčela zaposeli voćku. Ali
jedan cvet, kad ugleda pčelu, skuplјa svoje latice.
"Hej, ti, otvaraj se! Ja sam pčela, znaš."
Cvet kaže:
"Neću. Ne primam pčele. Vidi kakav sam lep, najlepši.
Ne dozvolјavam nikome da mi priđe."
Pčela ne može da veruje da cvet jabuke tako govori, ali neće
da raspravlјa i da objašnjava kako, ako ne bude oprašen, nikad neće postati plod.
Još malo je stajala i čudila se, a onda odlete do drugog cveta.
Ljudi kažu da vreme brzo prolazi, kod bilјaka je to drugačije,
ali bilo kako bilo, zametnuše se mali zeleni plodovi koji su svakim danom bivali
sve veći.
Grane otežaše od sazrelih jabuka. Samo na jednoj grani, na
mestu gde je bio cvet, stajale su suve latice i uveo tučak.
Jabuke pogledaše jedna drugu i tiho rekoše:
"To je bio onaj uobraženi cvet, koji nije dozvolio pčeli
ni da mu priđe i koji nije poštovao Majku Prirodu.
Svako ima svoj zadatak na ovom svetu.
"Ućutaše jabuke, zarumeneše se njihovi obrazi i nasmešiše
se grupi dece koja se približavala.