Bio je jedan car koji se
zvao car Dukljan. Jedan dan loveći on po dubokim alugama i gustim grmenima
ugleda jedno jezero te se polako primakne da bi štogod ulovio. Nadnesavši se
malo nad jezero ugleda krilata konja i na njemu krilata čoveka zlatne kose duge
do peta gde iz jezera izlazi. Kad ih car vide, potaja se i stade virkati gde će
i šta li će ovaj čovek.
Kad tek što na suvo
izide, sidje s konja i dohvati nekaku sviralu dugu prevjenu i šarenu kao
najveća zmija i poče u nju svirati da se od mila Boga ne mogaše slušati, i na
ovi glas poče se sve kamenje i drveće šikati. Car se uplaši pa zapne strelu na
ovoga čoveka i ljuto ga rani kroz obadva krila. Čovek padne s konja i vrisne od
muke i žalosti da se do neba mogaše čuti, i zaviče: "Moli Boga, čoveče, te
si ti mene video pre nego ja tebe." Pošto car vide de rani čoveka, pritrči
k njemu s golom sabljom, a on skoči te u jezero onako ranjen; onda car uhvati
onoga konja, uzjaše ga te s njim beži kući.
Ali teke što ga beše
uzjahao, iznikoše i kralju krila, a kralj se prepade te siđe s njega i
uhvativši ga za uzdu povede ga, i malo idući nestade mu krila te tako kući
dođe. Došavši kući kaže sve što se zbilo, i konja uvedu u konjušnicu među
ostale konje.
Carev sin čujući za to
jezero krene jedno jutro kridimice od oca, te po kazivanju očevom nabasa na
jezero. Ali ne dođe goloruk nego sa zapetom strelom. Kad priđe do jezera opazi
izvan jezera jednu ženu sredoviječnu gde raspletenih kosa plače i njega gleda,
te on na onome mjestu pade u nesvest kao mrtav.
U čas on tu pade, u taj
čas onaj krilati konj počne u carevoj konjušnici vrištati i krilima udarati da
se od velike buke i treske i sav carev dvor zatrese. Car skoči da vidi šta mu
je, a konj reče caru: "Ako želiš sina svoga živa videti, vrati me na mesto
odakle si me doveo." Car se prepadne te onako na konja bez sedla uzjaše.
Kad se konj polja dohvati, preleće kao munja do jezera. Kad tamo, vidi car sina
mrtva prostrta i nad njim onu ženu gde plače i gde mu oči vadi jednom dlakom iz
glave. Cara stade plakati za sinom a konja potera za onom ženom, dok zavika
konj: "Sada menjajmo sina za sina, a otac da mu je prost." Onda ona
žena vrati oči carevu sinu i zadune ga, i kad ožive, dade ga caru a on njojzi
konja.