Bili
jednom davno stari deka i baka pa imali tri sina: dva pametna, a trećeg glupog.
O pametnima su se brinuli, baka im je svake nedelje davala bele košulje, a
glupog su svi grdili, ismevali ga, u crnoj prljavoj košulji, bez pantalona. Kad
mu daju - on jede, kad mu ne daju - gladuje. Jednog dana stiže obaveštenje: Car
je naredio da svi ljudi iz kraljevstva budu kod njega na ručku, i ko sagradi lađu
koja može da leti, pa doleti tom lađom, tome ce Car dati svoju kcer za zenu.
Pametna
braca se posavetovaše:
-
Dobro bi bilo da odemo, možda nas tamo sreća čeka!
Kad
se posavetovaše, zamoliše oca i majku:
-
Mi ćemo poći Caru na ručak: nemamo sta da izgubimo, a možda nas tamo sreća čeka.
Otac
ih odgovara, majka ih odgovara... Ali ništa ne pomaže.
-
Idemo, i gotovo! Blagoslovite nas za put.
Stari
- sta da rade! - blagosloviše ih za put, baba im dade hleba belog, ispeče
prase, nali im bocu rakije - i oni krenuše.
A
budala sedi pored i gleda, pa reče:
-
Poći ću i ja tamo kuda su braća posla.
-
Kuda ćeš ti, budalino? - reče mati. - Tamo ce te vuci pojesti!
-
Ne - reče on - neće me pojesti: idem!
Stari
mu se najpre smejahu, a onda počese da ga grde. Videše da tako ne ide. Gledaju
sta ce s njim, pa kad videše da ništa ne mogu da urade, rekoše mu:
-
E pa, odlazi, ali da se vise ne vraćaš i da se ne nazivaš vise našim sinom.
Baba
mu dade torbu, stavi u nju crnog bajatog hleba i bocu vode, pa ga isprati iz kuće.
Tako on ode.
Išao
on tako, išao, dok ne srete na putu nekog starca: bio je to neki sedi drevni
starac, brada mu bese cak do pojasa.
-
Zdravo, stari!
-
Zdravo, sinko!
-
Kuda ćeš, stari!? A ovaj ce njemu:
-
Idem po svetu, ljude spasavam iz nevolje. A kuda ćeš ti?
-
Caru na ručak.
-
Zar ti umeš - upita starac - da napraviš takvu lađu koja može da leti?
-
Ne - reče budala - ne umem.
-
Pa zašto onda ideš?
-
Bog zna zašto - reče budala. - Ako je izgubiti, nemam sta da izgubim, a možda
me tamo sreća čeka.
-
Sedi - reče starac - malo se odmori, da nešto pojedemo. Izvadi što imaš iz
torbe.
-
E, dedice, nema tu ništa: samo bajat hleb koji ti ne možeš jesti.
-
Ne mari, vadi!
Tako
budala poče da vadi, kad od onog crnog hleba postadoše takve bele vekne kakve
on u životu nije jeo; kaže se: "kao u gospode".
-
E, pa sta čekaš? - reče starac. - Kako misliš da jedemo bez pica? Zar nemaš u
torbi rakije?
-
Odakle mi rakija? Imam samo bocu vode.
-
Izvadi je! - reče starac.
Ovaj
je izvadi i gucnu - kad tamo, ispade divna rakija!
-
Eto vidiš - reče starac - kako se Bog brine za budale!
Raširiše
oni ogrtače po travi, posedaše i počeše da jedu. Lepo prezalogajiše, i starac
zahvali budali za hleb i rakiju, pa ce mu reci:
-
E, sad slušaj, sinko: podi u sumu, dođi do drveta, triput se prekrsti, udari
sekirom o drvo, pa brzo padni na zemlju i lezi dok te neko ne probudi; tada će
ti se - reče - lađa stvoriti, a ti sedi na nju pa leti kud ti je potrebno i uz
put uzmi svakoga koga sretneš. Budala zahvali starcu, pa se onda oprostiše;
starac pode svojim putem, a budala u šumu.
Ušavši
u sumu, budala pride jednom drvetu, udari sekirom, pade na zemlju i zaspa. I
tako je spavao, spavao...
Posle
nekog vremena ču kako ga neko budi:
-
Ustaj, tvoja sreća je već stigla, diži se!
Budala
se probudi i ima sta da vidi: stoji lađa sva od zlata, katarke joj od srebra, a
svilena jedra tako zategnuta da se moglo odmah poleteti. Budala, ne razmišljajući
dugo, sede na brod, brod se podiže i polete... Kako li je samo leteo - nize od
neba, vise od zemlje - okom da ga ne vidiš.
Leteći
tako, najednom ugleda na drumu čoveka kako naslanja uho na zemlju i sluša. On
mu viknu:
-
Zdravo, strance!
-
Zdravo!
-
Sta to radiš?
-
Slušam - rece ovaj - da li su se ljudi već sakupili kod Cara na ručak.
-
Ti sigurno tamo ideš?
-
Bas tamo.
-
Sedi sa mnom, ja ću te odvesti. Ovaj sede. Poleteše dalje.
Leteli
oni tako dok ne ugledaše na drumu čoveka kako ide - jedna noga mu je za uho
privezana, a na drugoj poskakuje.
-
Zdravo, strance!
-
Zdravo!
-
Zašto na jednoj nozi skačeš?
-
Zato - reče čovek - što bih jednim korakom čitav svet preskočio ako bih odvezao
drugu nogu. A ja - reče - to neću. . .
-
Kud si krenuo?
-
Caru na ručak.
-
Sedaj s nama.
-
Dobro.
Ovaj
sede, pa ponovo poleteše.
Leteli
oni tako dok ne ugledaše ovo: stoji na putu lovac i gađa iz luka, a nigde ni
ptice ni ičeg drugog.
Budala
viknu:
-
Zdravo, strance! Zašto gađaš kad se nigde ne vidi ni ptica niti ista drugo?
-
Kako se ne vidi? To je vi ne vidite, a ja je vidim.
-
Gde je vidiš?
-
Eno tamo - reče lovac - ima sto milja, stoji na suvoj kruški.
-
Sedaj s' nama! I on sede, pa poleteše dalje.
Leteli
oni tako dok ne ugledaše čoveka kako ide i nosi na leđima punu vreću hleba.
-
Zdravo, strance!
-
Zdravo!
-
Kud ideš?
-
Idem - reče čovek - da tražim hleb za ručak.
-
Pa ti imaš punu vreću hleba.
-
I to mi je neki hleb! To meni nije dovoljno ni za jedanput.
-
Sedaj s nama!
-
Dobro!
Ovaj
sede, pa ponovo poleteše.
Leteli
oni tako dok ne ugledaše čoveka kako ide obalom jezera i kao da nešto trazi.
-
Zdravo, strance!
-
Zdravo!
-
Sta to tražiš?
-
Žedan sam - reče čovek - a nikako vode da nađem.
-
Pa pred tobom je čitavo jezero, zašto ne piješ?
-
I to mi je neka voda! To meni nije ni za jedan gutljaj.
-
E pa, sedaj s nama!
-
Dobro!
On
sede, pa poleteše.
Leteli
oni tako dok ne ugledaše čoveka kako ide u selo i nosi snop slame.
-
Zdravo, strance! Kud nosiš tu slamu?
-
U selo - reče ovaj.
-
Tako! Zar u selu nema slame?
-
Ima - reče čovek - ali ona nije ovakva.
-
A kakva je pa ova?
-
Ma kako toplo leto bilo - reče čovek - samo razbacaj ovu slamu i odmah ce početi
zima i sneg.
-
Sedaj s nama! Ovaj sede, pa poleteše dalje.
Leteli
oni tako dok ne ugledaše nekog čoveka kako ide u sumu i nosi na leđima svežanj
drva.
-
Zdravo, strance!
-
Zdravo!
-
Kud nosiš ta drva?
-
U sumu.
-
Gle! Pa zar u sumi nema drva?
-
Kako da nema - reče ovaj - ali nisu kao ova.
-
A kakva su ti to drva?
-
Tamo su - reče čovek - obična, a ova su drukčija: samo sto ih razbacaš, odmah
se pred tobom stvori vojska.
-
Sedaj s nama!
I
ovaj se složi, sede na lađu, pa poleteše.
Da
li su oni leteli dugo ili ne, tek - doleteše Caru na ručak. Kad tamo, nasred dvorišta
postavljeni stolovi, iskotrljali burad sa medovinom i rakijom - imaš da jedeš i
piješ sto ti srce zaželi! A tek koliko je ljudi - sigurno se sakupilo pola
carstva: i staro, i mlado, i gospoda, i bogati, i prosjaci i ubogi. Kao na vašaru!
Budala
dolete lađom sa svojim prijateljima i spusti se pred careve prozore. Iziđoše
oni iz lađe, pa pođoše da ručaju.
Car
pogleda kroz prozor i ugleda zlatnu lađu, pa reče sluzi:
-
Idi tamo i upitaj ko je doleteo tim zlatnim brodom.
Sluga
ode, pogleda, vrati se pa reče:
-
To su nekakvi odrpani seljaci. Car ne poverova.
-
Kako je moguće - reče - da seljaci dolete na zlatnoj lađi! Ti mora da nisi
dobro video. Pa pođe sam među ljude:
-
Ko je - upita - doleteo na ovoj lađi? Budala iskorači napred.
-
Ja - reče.
Car
ga zagleda, i kad vide da mu je ogrtač sav u zakrpama, a na pantalonama vire
kolena, on se uhvati za glavu: "Zar da dam svoje dete za ovakvog
siromaha!"
"Sta
sad da radim?" - Zamisli se Car pa reši da mu postavlja zadatke.
-
Idi - reče Car sluzi - i reci mu da mu neću svoju kćer dati, iako je doleteo na
zlatnoj lađi, dok ne donese žive i mrtve vode do kraja ručka. Inače - ode mu
glava s ramena!
Sluga
ode.
A
Slušalo, onaj sto je na drumu bio naslonio uho, ču sta Car reče, pa to ispriča
budali. Budala sedi na klupi (klupe su bile postavljene oko stolova), pa se snuždio:
ne jede i ne pije. Brzohodalo ga pogleda.
-
Zašto ne jedeš? - upita ga.
-
Nije mi do jela. Ne ide mi u grlo. Zatim mu ispriča šta je i kako je.
-
Naredio mi je Car da, dok ljudi ne završe ručak, donesem žive i mrtve vode...
Gde da je nađem?
-
Ne tuguj! Ja ću ti je doneti.
Dolazi
sluga i reče mu Carev zadatak, a on već zna o čemu je reč.
-
Reci mu - odgovori - da ću doneti vodu!
Sluga
ode.
Tada
Brzohodalo odveza nogu od uha, pa kad krenu - za tren oka nade i živu i mrtvu
vodu.
Uzevši
vodu, oseti se umoran. "Do ručka ću se", pomisli, "vratiti, a
sada ću pod mlinom da se malo odmorim".
Kako
sede, odmah zaspa... Ljudi već završavaju ručak, a njega nema pa nema. Budala
sedi ni živ ni mrtav. "Propao sam!" pomisli.
Tada
Slusalo nasloni uho na zemlju pa poče da sluša. Dugo je slušao.
-
Ne tuguj - reče - Brzohodalo pod mlinom spava!
-
Sta da radimo? - reče budala. - Kako da ga probudimo?
Tada
Strelac reče:
-
Ne boj se! Ja ću ga probuditi.
Uze
luk, nategnu ga pa pusti strelu. Strela tresnu u mlin tako da je iverje
poletelo... Brzohodalo se probudi pa brze-bolje nazad. Ljudi taman završavaju ručak,
a on donosi vodu.
Car
ne zna sta da radi. Tada postavi drugi zadatak:
-
Kad taj seljak sa svojim prijateljima odjednom pojede šest pari pečenih volova
i četrdeset peci hleba, tada ću - reče - dati svoje dete za njega. Ako ne
pojede, ode mu glava s ramena.
Slušalo
to ču, pa ispriča budali.
-
Sta da radim? Ta ja ne mogu pojesti ni jedan hleb - reče budala.
Opet
se snuždi i zaplaka. Tada ce mu Žderonja reci:
-
Ja ću pojesti za vas sve. Biće mi još i malo. Dođe sluga i reče koji mu je
drugi zadatak.
-
Dobro - reče budala - neka bude. Ispekoše dvanaest volova, napekoše četrdeset
peci hleba. Žderonja poče da jede i začas sve slisti.
-
Eh - reče - malo je! Kad bi bar još malo dali!...
Car
samo gleda kakav je to čovek, pa ponovo postavi zadatak, naloživši mu da popije
četrdeset puta četrdeset vedrica vode nadušak i četrdeset puta četrdeset
vedrica vina.
Ako
ne popije, ode glava s ramena.
Slušalo
to cu, pa ispriča budali, a ovaj zaplaka.
-
Ne placi - reče Popijalo - ja ću sve sam popiti, i još ce malo biti.
Donesoše
im četrdeset puta četrdeset vedrica vode i isto toliko vina.
Popijalo
poče piti, ispi sve do poslednje kapi, pa se još osmehuje.
-
Eh - reče - malo je! Kad bi bilo još malo, i to bih popio.
Car
gleda i čudi se kako ne može ništa budali da učini, pa pomisli: "Treba ga,
đavolje kopile, ukloniti sa sveta, inače ce mi upropastiti kćer". Pozva on
slugu, pa ga posla budali:
-
Idi i reci mu da je Car naredio da pre venčanja ode u kupatilo.
Drugom
sluzi Car naredi da pođe i kaže da se dobro naloži vatra u kupatilu, pri tom
pomisli: "Tamo ce sigurno izgoreti." Ložac naloži kupatilo - sve sam
plamen: lično bi se đavo, veli, ispekao.
Rekoše
to budali. On pođe u kupatilo, a za njim u stopu Mrazonja sa slamom. Samo što uđoše
u kupatilo, kad tamo nasta takva vrelina da se izdržati ne može. Mrazonja
razbaca slamu - i najednom postade tako hladno da se budala s teškom mukom umi,
hitro skoci na peć, pa tamo i zaspa, jer se bio dobro smrzao.
Ujutro
otvoriše kupatilo, misleći da je od njega ostao samo pepeo - kad on lezi na
peci! Probudiše ga.
-
Bas sam dobro spavao - reče on.
Zatim
izađe iz kupatila.
Javiše
Caru kako su ga našli gde spava na peci i kako je u kupatilu tako hladno kao da
celu zimu nije loženo. Car se jako zbuni: Sta s' njim da radi?
Dugo
je tako Car mislio, mislio...
-
Ako mi - reče - dovede ujutru puk vojske, daću mu svoju kćer, a ako ne dovede,
ode mu glava s ramena!
A
u sebi pomisli:
"Gde
ce takav prost seljak puk vojske da nađe? Ja sam Car, pa teško vojsku
skupim..."
Slušalo
ču Carevu naredbu i ispriča budali. Budala opet sede, pa zaplaka:
-
Sta sad da učinim? Gde da nađem toliku vojsku? Pođe na lađu svojim
prijateljima:
-
Spasavajte me, braco! Mnogo puta ste me izvukli iz nevolje, pa me i sad
izvucite! Inače - odoh na onaj svet!
-
Ne plači - reče onaj koji je nosio drva - ja ću te izbaviti iz ove nevolje.
Stiže
i sluga, pa reče:
-
Poručio ti je Car da ce careva kći biti tvoja samo ako sutra ujutru dovedeš ceo
puk vojske.
-
Dobro, neka tako bude! - reče budala. - Samo, reci Caru, ako mi je i ovaj put
ne da, ja ću na njega krenuti s' vojskom i silom ću mu uzeti kćer.
Noćcu
povede prijatelj budalu u polje i ponese sa sobom svežanj drva. Kad stigoše, on
poče razbacivati drva: kako koje drvo baci - stvori se čovek. Koliko li se, Bože
mili, vojske nakupilo! Ujutru se Car probudi, ču buku, pa zapita:
-
Kakva je to buka zorom?
-
To onaj što je doleteo zlatnom lađom vežba svoju vojsku.
Car
tada uvide da ne može ništa s budalom da učini, pa naredi da ga pozovu. A
budala je postao takav da ga je bilo teško prepoznati - sve na njemu blista: na
glavi mu zlatna kapa, a on tako lep da ga je milina gledati. Vodi svoju vojsku,
jaše napred na vrancu, a iza njega vojvoda... Tako priđe dvoru, pa viknu:
-
Stoj!
Vojska
stade, poravna se, sve vojnik bolji od boljega. Budala uđe u dvor, a Car ga
zagrli i poljubi.
-
Sedi, dragi moj zete!
Izađe
i careva kći. Kad ugleda momka, nasmeja se radosno: kakvog li je samo lepog
muza dobila! Posle toga brzo ih venčaše i prirediše takvu gozbu da se dim čak
do neba dizao.