Nekada davno živeli su siromašni
muž i zena na imanju nekog kneza gde su radili po ceo dan a dobijali su para
tek da prežive. Sve sto su imali je bila njihova koliba u kojoj su živeli i
jedna mala bašta pored kuće na kojoj su sadili krompir. Jedne godine krompir
rodi bolje nego ikada do tada pa siromašni čovek odluci da ga zakopa u pesak
pored kuće kako bi mogao duže da stoji. Tako krenuše oni da kopaju ali nenadano
pronađoše neki stari ćup... Kad su ga otvorili imali su šta da vide - ćup je
bio pun zlatnika. Jadni ljudi su bili presrećni jer im se najzad sreća
osmehnula.
Onda žena reče: Jao mužu moj,
niko nam neće verovati da imamo ovoliko zlata.
Muž: Ženo, niko neće ni znati
da smo našli cup jer ako saznaju doći će da nam zlato uzmu. Ne smeš nikome
govoriti šta smo pronašli...
Čovek se najviše plašio kneza
jer ako bi on saznao za ćup sa zlatom odmah bi im ga uzeo jer su ga pronašli na
njegovom posedu. Zato još jednom reče ženi da slučajno ne govori nikome da su našli
zlatnike...
Sutradan odoše oboje da rade
na kneževom imanju kao i obično. Žena nije mogla da izdrži pa reče jednoj prijateljici
sa kojom je zajedno radila:
Žena: Zamisli šta nam se juče
desilo... Muž i ja kopali ispred kuće u pesku i našli ćup pun zlatnika.
Prijateljica: Ma nemoguće,
nije valjda.
Zena: Jeste jeste, samo ne smeš
nikome reci da sam ti ovo rekla.
Prijateljica nije mogla da izdrži,
pa ispriča sve to drugoj ženi, druga trećoj, i tako redom, sve dok reč nije
stigla i do kneza. On pozove čoveka i upita ga:
Knez: Kakvo si to blago našao?
Čovek: Nisam ništa našao...
Knez: Tvoja žena je rekla da
jesi, da si našao ćup pun zlatnika...
Čovek: Ma ona je to izmislila
da ima šta pričati sa prijateljicama.
Knez reče da će ih oboje saslušati
za neki dan i da će ga ubiti ako on laže a žena kaže istinu. Čovek se pokupi i
ode... Kad stiže kući on reče ženi:
Muž: Slušaj me ženo, večeras će
ovuda proći Turci sa psima. Ti se sakrij u podrum da te ne nađu a ja ću se već
nekako snaći...
Žena brzo ode u podrum, a muž
zatvori vrata za njom. Onda ode do pekara i kupi puno pereca pa se vrati kuci i
raseja ih svuda oko kuće. Ujutru ode u podrum po ženu i reče joj da su padale
perce sa neba umesto kiše tu noć i da ide brzo da ih pokupi. Ona ode i
zaprepasti se kad vide perece na zemlji svuda oko kuće...
Taj dan opet knez pozva muža
kod sebe i opet ga upita da li je našao zlatnike, a čovek mu opet reče da je
sve to izmislila njegova žena... Onda muž ode kući i reče ženi da je knez
poludeo, da je pobegao iz dvorca i da ga jure sa psima pa da ona brzo pobegne u
podrum. Ona posluša i strča u podrum a muž zatvori vrata za njom pa poče da
izaziva pse iz susedovog dvorišta. Oni počeše da laju, a za njima i psi iz
drugih kuća i na kraju je celo selo vrvelo od pasa koji laju. Kad se smiriše muž
ode po ženu.
Sutradan pozva knez oboje, i
muža i ženu, kod sebe pa ih upita:
Knez: Da li ste našli
zlatnike?
Muž: Nismo nas...
Žena: Jesmo, našli smo ćup sa
zlatnicima, prekide žena muža.
Knez: Znači lagao si me ipak. Kaži
mi ženo, kada ste našli taj ćup?
Žena: Pre nekoliko dana kneže,
onaj dan kada su Turci prošli kroz selo.
Knez: Kakvi Turci ženo, nikakvi
Turci nisu prolazili kroz selo...
Žena: Ma jesu kneže, te noći
su i padale perece umesto kiše.
Knez: Padale perece umesto
kiše? Ženo da li se ti šališ sa mnom? Govori kada ste našli ćup!
Zena: Ne šalim se kneže, našli
smo ćup dva dana pre nego sto ste vi poludeli pa su vas jurili sa psima.
Knez: Ja poludeo? Ma ti si
poludela luda ženo. Vodite ih napolje odmah, ovo je bezobrazluk!
Isteraše ih oboje napolje a muž
reče ženi da nije luda već da su prevarili kneza da im ne bi uzeo zlatnike.
Onda odoše kući srećni a sa onim zlatom su živeli lepo još mnogo godina.