Bio jednom jedan drvoseča po imenu Đepeto koji nije imao
dece.
Da se ne bi osećao usamljeno, on je jednog dana izdeljao
lutka od drveta, napravio mu šešir od mekane sredine hleba i odelo od hartije,
pa mu dade ime Pinokio ... Zamislite sada Đepetovo iznenađenje kada je video da
njegov lutak govori i hoda kao pravi dečak.
Đepeto je rešio da Pinokija lepo vaspita. Prodao je svoj
kaput da bi mu kupio bukvar i poslao ga u školu kao pravog dječaka.
Ali na ulici Pinokio začu cirkusku muziku, pa kako mu se
nije išlo u školu - prodade bukvar, kupi ulaznicu i pođe da gleda predstavu. Iz
prikrajka su na njega motrila dva nevaljala drugara, mačak i lisac.
Vlasnik cirkusa, gutač plamena, pomisli da je Pinokio
jedna od njegovih lutaka, pa ga zgrabi za kosu i ubaci u svoja kola. Ali kad mu
Pinokio kroz suze ispriča što mu se sve dogodilo, gutač vatre, koji je, iako
strašno izgleda, bio dobrog srca, oslobodi ga i čak mu pokloni nekoliko
zlatnika, preporučujući mu da starom Đepetu kupi nov kaput.
Mačak i lisac čuli su razgovor gutača plamena i Pinokija
i rešili da se domognu zlatnika.
Prišli su Pinokiju i ispričali mu da znaju jedno čarobno
polje na kojem, kad se navečer poseje zlatnik, preko noći iz njega izraste drvo
od zlata.
Prostodušni Pinokio posluša dvojicu varalica, i čim je
pala noć pođe na označeno mesto da poseje svoje zlatnike, ali ga na ulici
sustigoše dva razbojnika, a to su bili mačak i lisac, pa mu oteše novac i okačiše
ga na drvo.
Srećom, naiđe vila i oslobodi ga, pa ga odvede svojoj
kući.
Vila je negovala Pinokija sve dok se nije oporavio, a
onda ga zamoli da joj ispriča svoje doživljaje.
Pinokio, ne želeći da vila dozna kao je iznevjerio Đepeta,
stade da izmišlja i priča kojekakve laži, ali dok je govorio, primeti da njegov
nos postaje sve duži. Pinokio shvati da mora biti iskren, pa ispriča vili celu
istinu.
Vila ga strogo ukori, a onda ga posla kući, jer je znala
da je Đepeto veoma zabrinut zbog njega.
Pinokio obeća vili da će se odmah vratiti kući, ali usput
srete Lucinjola, lenjog i neposlušnog dečaka, koji ga uveri da pođe s njim u
zemlju igračaka.
U ovoj čudesnoj zemlji bilo je mnogo druge djece koja su
se zabavljala najrazličitijim igračkama, pa su to radili i Pinokio i Lucinjolo,
ali zabava je kratko trajala. Svoj deci odjednom su porasle uši i svi se
pretvoriše u magarčiće.
Pinokija-magarčića kupio je vlasnik jednog cirkusa i terao
ga je da nastupa svako veče. Ali jednog dana Pinokio je pao, i od tada je
hramao. Pa je gazda rešio da ga se otarasi i bacio ga u more.
Kad je pao u vodu, Pinokio se opet pretvorio u lutka, ali
tek što je to shvatio-proguta ga kit.
Iznenađenjima još nije bio kraj, u utrobi kita Pinokio
ugleda Đepeta, koji je bio pao u more iz čamca dok je tražio Pinokija. Đepeto i
Pinokio se zagrliše, i odlučiše da zajedno umru u kitovoj utrobi. Srećom, kit
stade da kija, i tako ih izbaci iz svoga trbuha, te se na kraju nađoše na obali
zdravi i čitavi.
Kakvo je tek bilo iznenađenje kad su shvatili da Pinokio
više nije lutak nego pravi dečak od krvi i mesa.