Bio jedan čovek pa imao
jedinca sina. Ovaj sin reče jedan put ocu: "Babo, šta ćemo raditi? Ja
ovako ne mogu živeti; nego idem u svet da učim kakav zanat. Vidiš kako je
danas: koji zna najmanje zanata, taj svaki bolje živi od svakoga težaka."
Otac ga je dugo odvraćao govoreći mu da i u zanatu ima brige i truda, i kako bi
ostavio oca sama! Ali kad se sin nikako ne dade odvratiti, najposle mu dopusti
otac da ide da uči zanat.
Onda se on digne u svet da
traži zanata. Putujući tako udari na jednu vodu, i idući pokraj te vode srete
se s jednim čovekom u zelenim haljinama, pa ga čovek zapita kuda ide, a on mu
odgovori: "Idem u svet da tražim majstora kakvog da učim zanat." Onda
mu reče onaj čovek u zelenim haljinama: "Ja sam majstor, hodi k meni pa
uči zanat kad ti tako srce ište." Dete jedva dočeka i pođe s njim. Idući
oni tako pokraj one vode, na jedan put majstor skoči u vodu i stane plivati
govoreći detetu: "Hajde za mnom skači u vodu, i uči plivati." Dete se
stane odgovarati da ne sme, jer ga je strah da se ne utopi; a majstor mu
odgovori: "Ne boj se ništa, nego skači." Dete skoči u vodu i stane
plivati s majstorom uporedi.
Kad su bili nasred vode, uzme
majstor dete za vrat pa s njim u vodu na dno. To je bio đavo. On odvede dete u
svoje dvore i preda ga jednoj staroj babi da ga uči, pa se opet vrati na ovaj
svet. Pošto se on vrati i baba ostane sama s detetom, onda mu stane govoriti:
"Moj sinko, ti misliš da je ovaj čovek kakav majstor kao što su majstori
na onom svetu. Nije on onakvi majstor, nego je đavo. I mene je tako prevario i
dovukao amo s onoga sveta, a i ja sam krštena duša. Nego poslušaj me što ću ti
kazati. Ja ću tebe učiti svemu njegovu zanatu, i on kadgod dođe, pitaće te jesi
li što naučio, a ti mu svagda kaži da nisi ništa, ako si rad da ga se
kurtališeš i da se opet vratiš na onaj svet."
Posle nekoga vremena dođe đavo
i zapita dete: "Šta si naučio?" A ono odgovori: "Nisam još
ništa." I tako prođu tri godine dana, i kad bi god majstor zapitao dete
šta je naučilo, ono bi mu svagda odgovorilo da nije ništa. Najposle ga zapita
đavo još jednom: "Jesi li štogod naučio?" A dete mu odgovori:
"Nisam ništa, nego sam zaboravio i ono što sam pre znao." Onda se
đavo rasrdi pa mu reče: "Kad ti do sad nisi ništa naučio, nećeš nikad
ništa ni naučiti, nego idi bez traga kud te oči vode i noge nose."
Dete koje je već dobro
đavolski zanat izučilo bilo, odmah skoči na vodu i stane plivati ka kraju i
isplivavši iziđe na breg i otide kopu svome. Otac kako ga ugleda, daleko istrči
pred njega govoreći: "Gde si, sine, za Boga!" A sin mu odgovori:
"Učio sam zanat."
Iza toga prođe neko vreme i
dođe vašar u obližnjemu jednome selu. Tada reče sin ocu: "Babo! hajdemo na
vašar." Otac mu odgovori: "A s čim ćemo, sinko, kad nemamo nigde
ništa?" – "Ti za to nemaš brige," odgovori mu sin, i pođu na
vašar. Idući tako putem sin reče ocu: "Kad budemo blizu vašara, ja ću se
stvoriti lep konj, što ga ne će biti u celom vašaru. Sav vašar čudiće mu se. A
moj će majstor doći da kupi konja, i štogod zaceniš on će dati. Ali se nemoj
šaliti da mu daš ular, nego kad novce primiš, odmah mi ular skini s glave pa
udri njime o zemlju."
Kad dođu blizu vašara dete se
pretvori u konja što ga nigde nema. Starac povede konja po vašaru, a sav se
vašar sleže oko njega, pa se svi stadoše zgledati, jer niko ne sme ni da zapita
po što je. Kad ali eto ti majstora: stvorio se Turčin pa zavio čalmu oko glave
a spustio haljine do zemlje. Kako dođe a on reče: "Ja ću toga konja
kupiti. Govori starče po što je." Što je god starac zaiskao, Turčin mu
odmah izvadi gotove novce bez reči.
Starac kad primi novce, skine
s konja ular, pa njime o zemlju. U taj mah nestane i konja i kupca. Starac
došavši kući s novcima, zateče i sina kod kuće. Kad posle nekog vremena dođe
drugi vašar, onda sin opet reče ocu: "Hajdemo, babo, na vašar." Otac
mu već nije hteo ništa govoriti, nego odmah pođe s njim. Kad su bili blizu
vašara, sin reče ocu: "Ja ću se sad stvoriti jedna trgovina: šatra puna
robe, što je na vašaru ne će biti lepše i bogatije. Ni nju ne će moći niko
kupiti, a majstor će moj doći, i platiće štogod zaceniš. Ali ne šali se ne daj
mu ključeve u ruke, nego kad novce primiš, udari ključevima o zemlju."
Tako i bude: kad se on stvori lepa trgovina, sav se vašar stane diviti. Ali eto
ti majstora, opet se stvorio Turčin kao i pre, pa pita starca: "Po
što?" Koliko je god starac zacenio, toliko je Turčin odmah platio, a
starac kad primi novce, udari ključevima o zemlju.
U taj čas nestane i trgovine i
kupca, nego od trgovine stvori se golub, a od Turčina stvori se kobac, pa
poteraj goluba! Dok su se oni tako vijali ovamo onamo, careva kći bila izišla
pred dvor pa ih gledala, a golub u jedan put streli ke devojci na ruku, pa joj
se pretvori prsten na ruci. Onda kobac padne na zemlju pa se stvori čovek, te
otide k caru i ponudi mu se da ga primi u službu: služiće ga tri godine dana, a
ništa na svetu ne ište, ni hrane ni pića ni odela, samo da mu car da onaj
prsten s devojčine ruke. Car ga primi i obeća se da će mu dati.
Tako je onaj služio a devojka
prsten nosila, i vrlo joj je bio mio, jer je danju bio prsten a noću lep momak,
pa joj govorio: "Kad dođe vreme da me uzmu od tebe, ne daj me nikome u
ruke, nego udari mnome o zemlju." Kad se navrše tri godine dana, dođe car
ka kćeri svojoj, pak je stane moliti da mu da prsten. Onda ona kao srdito baci
prsten na zemlju; prsten prsne, a od njega se prospe sitna proja, i jedno zrno
otkotrlja se pod carevu čizmu; a sluga se u jedan put stvori vrabac, pa na vrat
na nos stane proju zobati, i kad sva zrna pozoblje, pođe da i ono poslednje
ispod careve čizme kljune, ali od zrna u jedan put postane mačak pa vrapca za
vrat.