U davna vremena živeo je stari kralj. Imao je tri sina, a
najmlađi se zvao Ivan. Kralj je imao i prekrasan vrt pun čarobnih
biljaka. Tamo su rasla stabla kakvih nije bilo nigde drugde na svetu, a
među njima i stablo jabuke koje je rađalo plodove od čistog zlata.
U vrt je potajno doletala rajska ptica. Pera su joj bila od
zlata, a oči od dijamanata. Svake bi noći doletela u baštu i malo posedila
na kraljevoj jabuci. Onda bi s nje ubrala zlatne plodove i odletela.
Stari kralj je voleo svoju zlatnu jabuku i nije mu bilo drago što
rajska ptica radi, pa pozove svoja tri sina.
"Onome ko uhvati rajsku pticu u mome vrtu daću pola
kraljevine za života i drugu polovinu kad umrem! "- objavio je.
Najstariji i srednji sin otišli su u potragu, a najmlađeg sina
Ivana stari kralj nije puštao na put.
"Ja sam već star i nemoćan. Neko mora da ostane kod kuće
da se brine za kraljevstvo ako se razbolim. Uostalom, ti si mlad i
neiskusan, nećeš znati tražiti pticu ", govorio je kralj.
Ipak je Ivan uspeo izmoliti oca da ga pusti. I tako se sam
uputio u potragu. Putovao je ceo jedan dan, kad se našao na velikoj
livadi. Na livadi je bio putokaz, a na njemu je pisalo:
"Ko krene ravno, čeka ga glad i jad. Ko krene levo,
život mu nije drag. Ko krene desno, živ će pevati, ali konj njegov neće na
svetu ostati. "
Kad je Ivan pročitao što piše, odluči skrenuti desno. Putovao
je tako tri dana, kad sretne velikoga sivoga vuka. Vuk mu se smejao:
"Kraljeviću Ivane, zdravo! Zašto si krenuo ovim putem? Zar nisi
pročitao što čeka tvoga konja? "
Vuk nije gubio vreme nego je odmah odvukao konja i negde ga
pojeo. Kraljević Ivan je tugovao za konjem, a onda nastavio putovati
pešice. Putovao je tako dva dana i baš je malo seo da se odmori kad ugleda
vuka kako trči za njim.
"Kraljeviću Ivane, žao mi je što moraš pešice", reče vuk
zadihano. "Žao mi je što sam ti uzeo konja. Uzjaši zato mene,
sivoga vuka, i reci gde želiš stići i kuda želiš ići!"
Ivan mu je sve objasnio. Vuk pojuri brže od najbržega konja i
za nekoliko sati, u gluvo doba noći, stigne do nekog zida. Vuk stane i
objasni Ivanu:
"Sada moraš preskočiti zid. Iza zida je vrt, a u vrtu
sedi rajska ptica u zlatnom kavezu. Pticu uzmi, ali kavez
ostavi. Uzmeš li kavez, nećeš izaći iz vrta. Uhvatiće te istoga
trena."
Ivan preskoči zid i nađe se u vrtu. Kad ugleda pticu u
zlatnome kavezu, odmah izgubi pamet i stane se pitati: "Hm, kako ću nositi
pticu bez kaveza?" I onda se vrati i skine zlatni kavez. Odjednom se
začuje grmljavina i tutnjava. Stražari dotrčaše, zgrabe jadnoga kraljevića
i izvedu ga pred svoga vladara, kneza Dolmata.
Knez se jako razljutio pa je vikao na Ivana:
"Kako te nije sram, kradljivcu! Reci kako se zoveš,
kojem si ocu na sramotu! "
Ivan mu objasni da je kraljev sin i da je hteo uhvati pticu koja
je brala zlatne jabuke u bašti njegovog oca.
"Da, ali to se tako ne radi", odgovorio je vladar
. "Trebao si se najaviti, moliti i ja bih ti drage volje poklonio
pticu. Ovako ispadaš običan lopov. Zato te šaljem preko devet brda i
devet mora do desetog kraljevstva i cara Afrona. Dovedi mi njegova
slavnoga konja sa zlatnom grivom. Uspeš li ga dovesti, pokloniću ti rajsku
pticu i još te bogato nagraditi. Ne uspeš li, razglasit ću po celoj zemlji
tvoje nepoštenje. "
Ivanu nije preostalo ništa drugo do poslušati kneza i krene na
dalek put. Kad je izašao pred vuka, ispriča mu što je morao obećati.
"Zašto si morao uzimati zlatni kavez?" uzdisao je sivi
vuk.
"Znam, kriv sam. Oprosti mi ", šmrcao je Ivan.
"Dobro, što je tu je", odgovori vuk. "Uzjaši
mene, sivoga vuka. Odneću te gde treba. "
Ivan skoči na vuka, a vuk je jurio brže od strele. U gluvo
doba noći stignu u Afronovo carstvo. Vuk tiho dovede kraljevića do štala
od beloga mramora.
"Uđi u konjušnicu", šapne. "Svi stražari
čvrsto spavaju. Uzmi konja sa zlatnom grivom. Kraj njega na zidu vise
uzde od zlata, ali ih ne smeš dirati. "
Kraljević uđe u konjušnicu i uzme konja. No, kad je ugledao
zlatne uzde, nije mogao da ih ne uzme. I dogodi se ista stvar: začuje se
grmljavina i tutnjava, dotrče stražari, uhvate Ivana i odvedu ga pred vladara,
ovaj puta cara Afrona.
"Mladiću, reci ko si! I kojem ocu na sramotu! ",
Bio je kratak car Afron.
Ivan mu sve potanko objasni.
"To se tako ne radi, mladiću! Da si k meni došao i sve
mi ispričao, drage volje bih ti poklonio konja! Ovako ispadaš
lopov. Evo što ti je činiti: otiđi u kraljevstvo iza devet gora i devet
mora i dovedi mi princezu Jelenu Lepu. Tada ću ti sve oprostiti i
pokloniti konja zlatne grive. Ako pak ne uspeš, svima ću na svetu
razglasiti tvoje nepoštenje. "
Ivan je mogao samo tužno uzdahnuti i pristati na sve što je car
tražio. Kad je izašao iz dvora pred vuka, zaplače od jada.
"Pa dobro, zašto si morao dirati uzde?" uznemirio se
vuk.
"Znam, kriv sam. Oprosti mi", šmrcnuo je Ivan.
"Dobro, što je tu je", uzdahne vuk. "Uzjaši
mene, sivoga vuka. Odneću te gde treba."
Vuk je jurio brže od pjesme i dojurio do kraljevstva princeze
Jelene Lepe. Tamo dođe do predivnoga vrta sa ogradom od čistog zlata.
- Stigli smo - reče. - Sada siđi, vrati se malo putem i stani
na velikoj livadi. Tamo ćeš videti mladi zeleni hrast. Kraj njega me
čekaj.
Kraljević posluša vuka. Vuk je pak legao kraj zlatne ograde i
čekao da Jelena Lepa izađe šetati. Kad je lepa princeza predveče izašla u
baštu sa svojim pratiljama, vuk skoči, zgrabi je i odjuri poput
strele. Stigavši do zelenog hrasta naredi Jovanu da zajaše pa još hitrije
nastavi dalje.
Putujući na vučjim leđima princeza Jelena i kraljević Ivan puno su
čavrljali i smejali se, i jako se svideli jedno drugome. Moglo bi se reći
da su se zaljubili. Zato, kad je princezu Jelenu trebalo ostaviti na carevu
dvoru, Ivan je bio očajan.
- Zašto plačeš, kraljeviću? - Čudio se vuk.
Ivan mu je sve potanko objasnio.
- Dobro - uzdahne vuk. - Pomagao sam ti u svemu, pa ni sada
neću odbiti pomoć. Slušaj me dobro. Kad dođemo u carstvo cara Afrona,
ja ću se pretvoriti u Jelenu Lepu. On će ti dati konja zlatne grive, a ti
s pravom Jelenom odjaši na njemu. Ja ću ostati dva dana tamo. Treći
dan moraš pomisliti na mene - čim to učiniš, stvorit ću se kraj tebe.
Tako su prevarili cara. Ivan je dva dana jahao na konju s
princezom Jelenom, smejali su se i čavrljali, pa su skoro zaboravili na sivog
vuka.
- Oh, gde je moj sivi vuk! - Prenuo se Ivan odjednom. U
isti čas vuk se stvorio kraj njega.
- Sad uzjaši mene - reče vuk kao da se ništa nije dogodilo. -
A princeza neka jaše na konju zlatne grive.
Još su neko vreme tako jahali, kad se Ivan oklevajući usudi moliti
vuka još nešto.
- Vuče dragi, znam da si mi i previše pomogao. Ali učini mi
još nešto, molim te. Pretvori se u konja zlatne grive! Ne mogu ga dati
knezu Dolmatu. Molim te.
- Dobro, pomoći ću ti još jednom - pristane vuk.
I tako se vuk pretvorio u konja sa zlatnom grivom i otišao s
Ivanom knezu Dolmatu. Jelena ih je s pravim konjem čekala u pećini na kraju šume. Knez
je jako obradovao konju, priredio je veliku gozbu i na kraju predao Jovanu
kavez sa rajskom pticom. Ivan ode s kavezom i pticom, sastane se sa
Jelenom i zlatogrivim konjem pa zajedno krenu kući. Nakon tri dana vuku je
dosadilo glumiti konja pa im se i on pridružio na putovanju. Ivan je, kao
i obično, jahao na njemu, a Jelena na konju. Kad su došli do mesta gde je
Ivan prvi puta sreo vuka, zastanu.
- Prinče Ivane, došlo je vreme da se rastanemo - reče vuk. -
Verno sam ti pomagao i bio dobar prijatelj. Sada siđi s mene i popni se na
konja pa jašite kući. Srećno vam bilo!
Čim je to izgovorio, sivi vuk iščezne poput duha. Princ Ivan
ceo je dan i noć tugovao i plakao za svojim vernim prijateljem, a u zoru je
morao poći dalje sa svojom lepom i dobrom princezom ...
Ruska narodna bajka