Postojao je
nekada jedan car po imenu Trojan, a imao je uši kao koza. Svakoga jutra, kad bi
ga brijač brijao, car bi ga pitao da li ima na njemu nečega čudnoga. Svaki
brijač bi rekao da vidi na caru kozije uši i svakog takvog berberin car bi
naređivao da odmah pogube. Uskoro je u celom carstvu ostao svega jedan
brijač-berberin majstor. No, na sreću ovog berberina majstora, on se iznenada
istinski razboli i umesto njega u dvor pođe njegov učenik.
Uostalom, kao i
svim berbera, tako i njemu car postavi pitanje da li primećuje nešto čudno na
njemu. Berberin je odmah odgovorio da ne vidi ništa čudno. Caru se svidio taj
odgovor, pa je zahtevao da ga svakog dana brije samo taj mladić, a plaćao ga je
dvanaest zlatnika svaki put.
Međutim,
berberin majstor je primetio da je njegov učenik uznemiren, jer je i on
primetio kod cara kozije uši, pa je žarko želio s nekim podeliti tu tajnu.
"Nemoj meni kazivati tvoje tajne," savetova ga majstor brijač,
"no otiđi van grada, iskopaj rupu u zemlji i šapni tajnu u rupu."
Dečak radosno
prihvati ovaj savet i odmah se osećao mnogo bolje. Nekoliko nedelja kasnije iz
rupe, u koju je učenik šapnuo svoju tajnu, izraste drvo, a čobani, dokoni,
odsekoše grane za frule. Ali gle nevolje, frule su svirale samo jednu svirku,
koja je glasila: "U cara Trojana kozije uši!" Uskoro i car saznade za
tu svirku, pa posla po dečaka i ovaj morade da mu prizna. Car povede dečaka sa
sobom do izniklog drveta, pa sam napravi frulu od stabljike. Kad je zasvirao,
lepo su se čule reči: "U cara Trojana kozije uši". Car je tek tada
shvatio da je zemlja odala njegovu tajnu, pa je poštedeo dečaka, premda mu
nikada više nije dozvolio da ga brije.