Nekakvom čoveku umirahu deca:
neka jedva krst dočekaju a neka ni petnaest dana. Svuda je na proročice hodio i
na proroke knjigu otvarao, ali ništa fajdisalo nije, dok nekakva proročica svetuje
ovoga čoveka i dade mu nekakav zapis govoreći: " Uzmi ovi zapis i stavi ga
tvojoj ženi da ga nosi o grlu, ma nemoj da njime izvan kuće izađe.
Ona će ti ostanuti teška,
i kada dođe vrijeme da rodi, ne zovi druge babice da dijete obabi nego
mene." Čovek uzme zapis i da ga ženi da ga nosi kazavši joj, kako mu je
proročica rekla, te ona te iste godine ostane teška. Ali nesrećom ispred samoga
rođenja pođe negde izvan kuće i zaboravi snimiti s grla oni zapis, i ne bi se
ni tada dosetila, nego joj dođe nekakva muka u drob, te ona trči doma i teke
dođe, izbi dijete muško mrtvo i lakom glavom ne dade. Dosjeti se siromašica
žena, ali svrh svijeh jada ne kazuje mužu da ne bude više trla buke. Kad čuje
muž za nesreću, stane lelekati koliko da je glavom poginuo, pa odmah opet k
onoj proročici, a ona kada dođe, seti se što je, ali ništa mužu neće kazivati,
nego opet ženu mu pokara i svetuje da posan sega bolji oprez ima. Po tom žena
malo je kad izvan kuće i izlazila, a ako je kad i izlegla, ostavljala je zapis
doma, te opet ostane teška; i kada dođe vrijeme od rođenja, pošalju za ovu
proročicu da dijete babi. Kad li evo rodi sina u krvavoj košuljici. Kad
proročica vidi, sjeti se da je vjedogonja, pa sutuke radi iznese dijete na dvor
od kuće i zavika iza svega glasa: "Čuj puče i narode! rodi vučica vuka,
svemu svijetu na znanje a detetu na zdravlje." Oveseli se otac i hoćaše u
put da se dijete krsti bojeći se smrti, ali mu ne dade proročica govoreći:
"Ne, ja znam što ću činiti, ako želiš da ti dijete zdravo ostane i dugo
živi." Na to uzme dijete, povije ga, i objesi mu dragi kamen o vratu i na
jedan listić karte zapiše: "Primi kume Boga i svetog Jovana a dar
uzmi", pa iznese dijete i ostavi na raskrsnicu blizu nekakve rijeke, i otalen
doma u onoj ga čoveka. Dijete samo a zar i gladno, stane plakati, a bilo rano,
te se niko onuda ne nameri, dok u onoj rijeci začuje nekakva velika riba, te
ona na suvo, i po glasu nabrblje ono dijete, i teke što zinula bješe da ga
proždere, zasja se oni dragi kamen, te ona da vidi šta je, kad li – vidi i oni
zapis detetu na prsima, pa se ustegne na se, i uhvati dijete u čeljusti te njime
očinjoj kući. Oni kod kuće opaze izdaleka ribu, gde dete u zubima nosi, i gde
riba vriskom trči, a dijete pišti i ciči, te svi u plač i u vrisku, a proročica
ih stane tešiti i govoriti da se ne boje, jer je to sjen deteta, i istrči na
susret ribi i dete primi. Po tom zovnu popa da dijete krsti po zakonu, a za
kuma onu istu ribu. Kad svrši pop krštenje, krenu svi doma da piju i na
čestito, a kuma riba neće, nego uze oni dragi kamen, i otalen kao najbrža ptica
poleće i ostani se u sinje more, i ništa ne reče drugo, nego: "S Bogom,
kume! kad ja iz mora opet izišao, tada i ti umro!." Ovo je dijete živelo
Bog zna koliko i dokle, i kad je već pod starost htio da umre, pokaže mu se
opet ona ista riba, i tek što se njime oprosti, on umre, a ribe nestane s te
stope da niko ko se tu namerio, ne vide kud se dede i što se od nje učini.