Bila
jedna mala kišica. Velike kiše su je gledale sažalјivo ili podsmešlјivo,kako koja.
Kad
bi naišao plјusak,viknuo bi: "Hajde,mala,sklanjaj se s puta! Popij mleko i
u krevet! "
Ona
se skloni.
Naiđe
li lagana kiša sa krupnim kapima,opet njoj,kišici,kaže: "Samo smetaš,beži,imam
danas puno posla."Tako danas, tako sutra.
Jednog
dana, mala kišica ostade u krevetu.Majka se zabrinu. " Šta je s tobom? Što
ne ustaješ? Da nisi bolesna?"
"
Nisam" reče mala kišica "samo sam tužna".
"
E,to još nisam čula! A zašto?" Mala kiša zaplaka: " Svi me guraju,svima
smetam, podsmevaju mi se.Kad se ja pojavim, niko me ne primećuje, lјudi ne otvaraju
kišobrane, Kažu: "Ma nije to neka kiša,to je sitna kišica. I tako, ja nisam
važna,nikom nisam potrebna, niko me ne voli."
Majka
je polјubi. " Ne plači! Ustani i spusti se nad grad ,ali slušaj sve šta govore
a ne samo loše stvari!
Kišica
ustade iz kreveta,brzo se obuče i poče rominjati. Lišće se osveži,cveće zamirisa,
a deca koja su išla u školu počeše skakutati i pevati: "Padaj,padaj kišice!"
Mala
kišica ih pomilova po kosi, a sunce izviri iza oblaka i prošaputa: " Vidi malu
kišicu,obradovala dečicu, jer je blaga." Kišici bi drago.
Nasmeši
se i ode iza polјa,šume i rake. Zazeleni trava u polјu, lišće na drveću u šumi zatreperi
a rečni talasići zapevaše. Osluškuje kišica pesmu reke i shvati da se sve oko nje
raduje.
Mama
je bila u pravu.