Poslao otac dete u
vodenicu, pa mu kazao, da ne melje nigde u vodenici, gde nađe ćosu. Kad dođe dete
u jednu vodenicu, a to u njoj sjedi ćoso: "Pomoz' Bog ćoso!" –
"Bog ti pomogao sinko." – "Bili i ja mogao tu malo
samljeti?" – "Bi, zašto ne bi; evo će se moje sad izmljeti, pa onda
melji koliko ti drago." – Ali dijete pomisli, šta mu je otac rekao, pa
iziđe na polje, i pođe uz potok u drugu vodenicu.
A ćoso brže bolje uzme
malo žita, pa otrči drugim putem prije deteta, te i u onoj vodenici malo zaspe.
Kad dijete dođe u drugu vodenicu, i vidi, da je i u njoj ćoso, a ono pođe u
treću; a ćoso opet uzme malo žita, pa otrči drugim putem prije deteta i u treću
vodenicu, te zaspe; tako i u četvrtu. Kad se već detetu dosadi, onda pomisli u
sebi: valja da je u svakoj vodenici ćoso; pa sprti svoju torbu s leđa i ostane,
da melje s ćosom. Kad se ćosino izmelje, i dete zaspe svoje, onda ćoso reče:
"Ajde, sinko! da umesimo kolač od tvoga brašna." Dete jednako drži u
pameti, što mu je otac kazao, da ne melje u vodenici, de nađe ćosu; ali sad već
misli: što je tu je; pa reče ćosi: "Ajde de." Ćoso ustane, pa razgrne
detinje brašno u mučnjaku, a detetu reče, da donosi vodu u pregrštima. Dete
stane donositi vodu, i ćoso počne pomalo zakuvavati; tako malo po malo dok se
sve izmelje, i ćoso sve brašno zakuva, pa onda umijesi jednu veliku pogaču, pa
razgrnu vatru, te je zapreću da se peče. Kad se pogača ispeče i izvade je iz
vatre, pa prislone uza zid, onda ćoso reče detetu: "Znaš, sinko! što je?
Ovu pogaču ako podijelimo, nema ni meni ni tebi, već ajde da lažemo, pa koji
koga nadlaže, onaj neka nosi svu pogaču." Dijete pomisli u sebi: Već se
sad nema kuda, pa reče: "Ajde de! počni ti." Onda ćoso počne koješta
lagati, ovamo, onamo, a kad se već izlaže i umori, onda mu dijete reče: "E
moj ćoso! ako ti više što ne znaš, to je sve ništa; stani da ja tebi kažem
jednu pravu istinu: Kad sam ja bio u mlado doba stari čovek, onda mi imasmo
mnogo košnica, pa bi i ja svako jutro brojio, i sve bi pčele prebrojio, a
košnica ne mogu. Kad jedno jutro prebrojim pčele, a to nema najboljega pčelca;
onda ja brže bolje osedlam pevca, pa uzjašem na njega, i pođem tražiti pčelca.
Kad doteram trag do mora, a to on otišao preko mora, a ja za njim tragom. Kad
pređem preko mora, a to čovek uvatio moga pčelca u ralicu, pa ore za sitnu
proju. Ja povičem na njega: To je moj pčelac, od kud tebi moj pčelac? A čovek
odgovori: Brate! ako je tvoj, eto ti ga. Pa mi da i pčelca, i još punu torbu
proje od izora. Onda ja uprtim torbu s projom na leđa, a sedlo s pijevca
prebacim na pčelca, te pčelca uzjašem, a pijevca povedem u povodu, da se
odmara. Kad budem preko mora, onda mi nekako pukne jedna uprta na torbi, te se
sva proja prospe u more. Kad pređem preko mora, u tom stigne i noć, a ja onda
sjašem s pčelca, pa ga pustim da pase, a pijevca svežem kod sebe, pa mu metnem
sijena, a ja legnem spavati. Kad ujutru ustanem, a to vuci došli, te zaklali i
izjeli moga pčelca; leži med! po dolu do članka, a po brdu do koljena. Onda
počnem misliti, u što ću pokupiti med. U tom padne mi na um, da imam jednu malu
sjekiricu, pa je uzmem i zađem u šumu da ulovim kakvu zvjerku, da zgulim
mješinu. Kad tamo, a to dvije srne skaču na jednoj nozi. Onda ja potegnem
sjekiricom, te im prebijem onu nogu, pa i uvatim, te zgulim s njih tri mješine,
i pokupim u njih sav med, pa pretovarim na pijevca, i odnesem kući. Kad dođem
kući, a to mi se rodio otac, pa mene pošalju Bogu po vodicu. Sad ja počnem
misliti, kako ću se popeti na nebo, dok mi pade na um ono moje proso, što se
prosulo u more. Kad tamo dođem, a to ono palo na vlažno mjesto, pa izraslo do
neba; te ja uz njega ajde na nebo. Kad se gore popnem, a to moja proja uzrela,
pa je Bog požnjeo i umesio od nje hleb, pa udrobio u vruće mlijeko, te jede.
Nazovem mu ja: Pomoz' Bog! A on mi odgovori: Bog ti pomogao; i da mi vodicu.
Kad se vratim natrag, a to mojom nesrećom udarila kiša, pa došlo more i svu
proju poplavilo i odnijelo! Sad se ja zabrinem, kako ću sići na zemlju! Dok mi
padne na um, da mi je dugačka kosa: kad stojim, do zemlje, kad sednem, do
ušiju, pa uzmem nož, pa sve dlaku po dlaku odrezuj, pa zavezuj. Kad stigne
mrak, a ja onda zavežem na dlaci jedan uzao, pa ostanem na njemu da prenoćim.
Ali šta ću sad bez vatre! kresivo sam imao, ali nema drva! U jedan put padne mi
na um, da imam u zubunu jednu šivaću iglu, pa je izvadim, te iscijepam, pa
navalim vatru i sit se ogrejem, pa legnem pored vatre spavati. Pošto zaspim, a
mojom nesrećom skoči varnica, te pregori dlaku, a ja strmoglav na zemlju, te
propadnem do pojasa. Obrnem se tamo, amo, ne bili se kako izvadio, a kad vidim,
da se neda, onda brže otrčim kući, te donesem motiku, te se otkopam, pa odnesem
vodicu. Kad dođem kući, a to žeteoci žanju po polju. Prigrijala vrućina, voljni
Bože! da pogore žeteoci. Onda ja viknem: Kamo što ne dovedete ovde onu našu
kobilu, što je dva dana duga, a do podne široka, a po leđima joj vrbe porasle;
neka načini hlad po njivi. Brže bolje otrči moj otac, te dovede kobilu i
žeteoci lijepo stanu žeti po hladu. A ja uzmem džaban, pa odem na vodu. Kad
tamo, a to se voda smrzla; onda ja skinem moju glavu, te njom probijem led, i
zavatim vode. Kad donesem vodu žeteocima, a oni poviču: Kamo ti glava? Ja se
mašim rukom, a to nema glave; zaboravio je na vodi. Onda se brže bolje vratim
natrag; kad tamo, a to lisica došla, pa vadi mozak iz moje glave, te jede; a ja
polagano ajde, ajde, te se privučem blizu, pa potegnem lisicu nogom u
stražnjicu, a ona se uplaši, pa od straha prdne, a isprdi tefter; kad ga ja
otvorim, a to u njemu piše: meni pogača, a ćosi govno."
Onda dete ustane, pa uzme
pogaču i otide kući, a ćoso ostane gledajući za njim.