Jednom davno u Indiji življahu sedmorica braće. Svi
bejahu poženjeni, ali domaćinstvo je vodila njihova sestra, a ne supruge.
Pakosne snahe nisu podnosile vrednu zaovu i rešiše da joj napakoste. Tako se
prvom prilikom požališe muževima na njihovu sestru:
-Ona se izbezobrazila, niti okopava vrt sa jasminima,
niti seje u polju, već neprestano dangubi kod kuće i pritom ni ručak ne zna
zgotoviti kako valja!
Zmije tada podnesoše žrtvu na oltar seoskom duhu i on im
zauzvrat obeća ispunjenje želje.
-Kada naša zaova sutra dođe da zahvati vode u reci ti
namesti da joj voda izmakne svaki put kad joj približi kondir. Zatim vrati vodu
nazad čim podigne kondir. Najposle je odvedi sobom kud ti volja.
Sutra u podne devojka se obre na obali reke i zamahnu
kondirom da u njega zajti vode, ali reka uzmaknu. Bezuspešno je pokušavala više
puta, a onda zarida.
Brate moj rođeni, voda mi je do kolena a ne mogu je usuti
u vrč - zapomože uplašeno!
Voda joj se pope do pasa, i ona opet zapomože
-Brate moj najmiliji, voda mi je do struka, a neće u moj
vrč!Čarobna violina
Najzad voda joj se pope do vrata i ona započe da se davi
- Brate moj, brajko najdraži, voda mi je do vrata i vrč
se konačno puni!
I doista, vrč se ispuni vodom i potonu zajedno sa
mladicom. Seoski duh tada pretvori mladicu u duha i povede je kao svog
pratioca.
Godinu i nešto potom ogromno bambusovo drvo iždžiglja i
popne se u nebesa na tom mestu kraj reke. Bilo je toliko krupno da se moglo
videti izdaleka. U njegovoj krošnji stanovala je devojka-duh. Blizu drveta
prolazio drum i jednog dana pustinjak prekinu svoj put i zastade da predahne
pod njim. Dobro se zagleda u krošnju i reče:
-Ovaj bambus jednog dana izrodiće čudesnu violinu.
Zatim dohvati sekiru i stade da seče drvo pri korenu.
Uzjoguni se duh iz drveta.
-Ne seci kod korena, nego pri vrhu!
Pustinjak posluša i krene seći pri vrhu, no duh se snova
oglasi:
-Ne seci pri vrhu, seci kod korena!
Pustinjak razumede da ga drvo plaši, pa se prestade
obazirati na povike iz krošnje, iseče ga pri samom korenu i odvuče u svoju
radionicu gde izdelja violinu. I kad god bi dotaknuo strune na instrumentu svi
koji bi ga slušali divljahu se veoma.
Pustinjak je bio omiljen gost u kući sedmorice braće i
kad god bi oni slušali nežnu melodiju violine beše im teško na srcu i suze su
se kotrljale niz njihova lica. Izgledalo je da violina grca i pripoveda
najžalosniju pesmu o usudu.
Pustinjak je običavao da svira kod seoskog kmeta. Kmetu
se violina silno dopade i htede da je otkupi od pustinjaka. Na astal bi
položena zadebljala vreća novca, ali posao ne beše sklopljen. Pustinjaku se
nije mililo da se odvoji od instrumenta. Kmet pribeže lukavstvu: napi
pustinjaka i, kad ovaj počinu, umesto čarobne poturi običnu sandalovu violinu.
Tako stari asketa i vešti drvodelja ode kući sa zamenjenom violinom.
Kmetov sin je otada svirao na violini i svi se udiviše
njegovom umeću, ali još većma zvuku koji je dopirao iz trupa instrumenta.
Danju, dok su ukućani bili zauzeti radovima na imanju i u selu, devojka-duh
izlazila bi iz violine i pripremala jelo koje je zatim sama jela i stavljala ga
na astalu u odaji kmetovog sina. To se ponavljalo neko vreme i začudilo
mladića. On odluči da ostane kod kuće, sakrje se i rasvetli misteriju. Uskoči u
sanduk s kuhinjskim posuđem i stade gviriti kroz pukotinu na njemu. Malo potom
iz violine se iskrade mladica, popčešlja se krivudavim češljićem od ćilibara i
uze da kuva pirinač. Pokusavši pola zdelice ostatak ostavi u mladićevoj sobi.
Pažljivo je prativši pogledom, mladi delija iskoči iz sanduka i uhvati je za
laktove.
-Pusti me! Ko si ti? Ako si član niže kaste ne smeš me
pipati! - zakoprca se devojka bespomoćno.
- Ja sam iz iste kaste kao i ti! S obzirom da tako krasno
kuvaš bilo bi lepo da postaneš mojom nevestom - ne zbuni se mladić.
Mlađani delija bejaše naočit i dopade se devojci koja
pristade da zajedno s njim pristupi svetoj ustanovi braka.
U međuvremenu, sedmorica njene braće osiromašiše vrlo i
krenuše svetom da prose za nasušnu šaku pirinča. Uzmeđu ostalih, pohodiše
kmetovu kuću u kojoj ne poznaše mladu gospodaricu. Umesto najprostije
milostinje ona ih pozva unutra i pristavi im čitav kotao pirinča. Dok se
pirinač kuvao devojka ih posadi na divan i ispoveda im šta se sve s njom zbilo
i kako su joj naudile njihove žene.
- Niko od vas me nije zaštitio od otrovnih jezika, a
verovatno ste znali za sve to.
Više nije izgovorila ni jedne rečipokude za braću.
Nahrani ih, napoji i otpusti da putuju po svetu, nazvavši im Bogada ih čuva.