U jednoga kralja bila dva
sina, jedan beše lukav i nepravedan, a drugi dobar i pravedan. Pošto im otac
umre, reče nepravedni pravednome: "Hajde od mene, nećemo više zajedno živeti,
i evo ti trista cekina i jedan konj, to ti je deo od svega što nam je od oca
ostalo, više ti nema ništa." On uzme trista cekina i konja, pa pođe
govoreći: "Hvala Bogu! koliko me dopade od celoga kraljevstva!"
Poslije nekoliko vremena
sretoše se ova dva brata u putu jašući oba na konjima. Pravedni nazva
nepravednome: "Pomozi ti Bog, brate!" A onaj mu odgovori: "Jao
ti Bog dao! Što vazda Boga spominješ? Sad je bolja krivda nego li pravda."
Tada mu reče dobri: "Hajde da se opkladimo da nije bolja krivda od
pravde." I tako se opkladiše u stotinu zlatnih cekina, i rekoše koga najpre
sretnu da im o tome sudi.
Idući malo sretoše na konju
đavola, koji se beše pretvorio u kaluđera, pa ga zapitaše da im kaže da li je
bolja pravda ili krivda. Đavo reče: "Krivda", i tako dobri izgubi
stotinu cekina. Ali se opet oklade u drugu stotinu, pa i u treću, i po osudi
đavola koji se različno pretvarao i pred njih izlazio, izgubi dobri sve tri
stotine cekina, pa po tom i konja.
Onda reče: "Hvala Bogu!
već nemam cekina, ali imam svoje oči, opkladiću se još jednom i u njih."
Tako se opkladi u svoje oči da je bolja pravda nego li krivda. Tada njegov brat
i ne tražeći drugoga suda izvadi nož pa mu izvadi oba oka i reče mu: "Sad
neka ti pomože pravda kad si bez oči." On žalostan zahvali Boga, i reče:
"Ja nemam oči za pravdu Boga, nego te molim, brate moj, da mi daš vode u
kakav sud da kvasim usta i da umivam rane, i da me izvedeš i ostaviš pod jelom
više izvora." Brat ga posluša i dade mu u sudu vode, i izvede ga i ostavi
pod jelom više vrela.
Onde on jadan stojeći ču u
neko doba noći gde dođoše vile na izvor, i kupajući se poče jedna drugima
govoriti: "Znate li, druge, da se ogubala u kralja devojka; kralj je
sazvao sve lekare, ali je niko ne može izlečiti. Ali da zna da sad uzme ove vode
iza nas i da je njome okupa, u dan i noć ostala bi zdrava, a tako i da je ko
gluh, slep, hrom, iscelio bi se od ove vode." U tom zapevaše petlovi, i
vile pođoše.
Onda nevoljnik ispod jele
dobata na nogama i rukama do vode, pa najpre umije oči i odmah progleda; po tom
zahvati u sud vode i pođe hitro u onoga kralja što mu beše ćer gubava, pa reče:
"Došao sam da izlečim kraljevu kćer, ako me pusti, u dan i noć biće
zdrava." Kad kralj razume, pusti ga u kamaru ka devojci, a on naredi te je
okupaju onom vodom. Kad prođe dan i noć, devojka ostade čista i zdrava od gube.
Kralj se veoma obraduje, i dade mu pola kraljevstva i kćer za ženu, i tako on
postane kraljev zet i prvi do kralja.
To se odmah razglasi po svemu
onome kraljevstvu, te dođe u uši i bratu njegovu, koji govoraše da je bolja
krivda nego pravda. On pomisli da je onaj našao pod jelom sreću, pa pođe i sam
da je traži: najpre uze u sud vode, i otide pod jelu, pa izvadi nožem svoje
oči. Kad bi u neko doba noći, dođoše vile da se kupaju, i stadoše govoriti kako
se izlečila kraljeva kći, "valja da nas je" rekoše, "neko slušao
kad smo govorile da bi se ovom vodom iza nas izlečila. Može biti da nas i sad
ko sluša, pođimo videti."
Kad one pođoše i pod jelu
dođoše, nađoše onoga koji beše došao tražiti sreću i govoraše da je bolja
krivda od pravde, te ga ščepaše za ruke inoge, pa ga rastrgoše. I tako mu
prokletniku pomože krivda.