Nekada davno u nekom dalekom kraljevstvu vladao je car koji je više
od svega voleo lepu, modernu i skupocenu odeću na koju je trošio nemereno mnogo
blaga. Nikada nije brinuo o svojim sunarodnicima, slugama pa čak ni o svojim
najbližima već samo o kupovini odeće.
Jednog dana, u njegovo kraljevstvo stigoše dva mladića koji odoše
kod cara i predstaviše se za vrhunske krojače iz dalekog kraljevstva. Car ih oduševljeno
primi i odmah zapita:
- Gospodo, dobro došli u moje kraljevstvo. Kažite mi, kakva odela šijete?
- Hvala na gostoprimstvu, Vase Veličanstvo. Mi šijemo specijalna
odela koja prelepo izgledaju, napravljena su od najkvalitetnijih materijala i
poseduju magičnu moć - naša odela su nevidljiva svima koji su glupi i koji ne zaslužuju
da žive plemićkim životom.
- Sa ovim odelom mogu da proverim ko zaslužuje da živi na dvoru a
ko ne... I uvek ću znati koji ljudi su pametni pa više nikada neću gubiti vreme
pričajući sa glupima.
Car naredi slugama da se mladićima donese zlata koliko god zatraže
kako bi sto pre počeli da rade. Mladići uzeše zlato, odoše u zasebnu sobu gde
mogu u miru da rade i narediše da ih niko ne prekida dok ne završe. Priče o
ovome su se brzo pročule po celom kraljevstvu i svi su željno iščekivali da
vide kakvo izgleda to novo carevo odelo ali i da saznaju ko ne zaslužuje da
bude plemić na dvoru kao i koliko su drugi ljudi glupi.
Nakon nekoliko dana mladići saopštiše da car može poslati nekog od
svojih slugu da pogleda odelo i prenese caru svoje utiske ali da car ne sme doći
sve dok odelo ne bude u potpunosti gotovo. Car posla svog najstarijeg ministra koji
je pametan, mudar i pošten smatrajući da ce on najbolje proceniti da li je
odelo kvalitetno i biti u stanju da mu prenese utiske... Stari ministar uđe u
sobu, a dva mladića ga dovedoše do stola na kome je stajalo odelo i upitaše ga
da li je zadovoljan izborom boja na odelu. Ministar je sirom otvorio oci, premeštao
naočare sa jedne na drugu stranu i trudio se da vidi odelo ali nije mogao jer
ga nije ni bilo.
- Pa kako vam se sviđa ovo što smo do sada uradili? Da li ste
zadovoljni?
- Ah, da, veoma je lepo... - zatečeno reče ministar. Veoma mi se
sviđa izbor boja i šara na tkanini.
- Veoma nam je drago da to čujemo - rekoše mladići. Kažite caru da
spremi još zlata ukoliko želi da nastavimo da radimo.
- U redu, preneću vaše zahteve caru - reče stari ministar i ode.
Mladići nastaviše da rade i nakon nekoliko dana opet saopštiše da
car može poslati nekog od svojih slugu da pogleda odelo i prenese caru svoje
utiske, ali da car i dalje ne sme doći jer odelo nije u potpunosti gotovo. Car
tada posla muža svoje ćerke, princa, da pogleda odelo i prenese utiske. Mladi
princ uđe u sobu, priđe stolu ali baš kao i stari ministar ne vide ništa jer
nije bilo ničega na stolu.
- Odelo je skoro završeno - rekoše mladići. Da li vam se sviđa?
- Veoma je dobro, zadovoljan sam vašim radom i to ću reci caru - reče
uplašeni princ koji je zbog ovoga pomislio da nije dostojan trona koji ga
jednog dana očekuje.
- Odlično! Recite caru da spremi još zlata i odelo ce biti završeno
za par dana.
- U redu, preneću vaše zahteve caru - reče zabrinuti princ i ode.
Uskoro mladići saopštiše da je odelo završeno i pozvaše cara da dođe.
Car okupi svoje najviše ministre, porodicu i prijatelje i ode kod mladića. Čim
uđoše u sobu stari ministar i princ smatrajući da odelo svi vide povikaše:
- Pogledajte ga samo, zar nije prelepo? Te boje, te šare, taj
kroj...
Car priđe bliže stolu ali ne vide ništa. Onda se zapita da li je
on glup, ili još gore - ne zaslužuje da vlada... Međutim brzo se okrenu ka
mladićima i reče da je odelo odlično, da je najlepše koje je ikada imao i da je
prezadovoljan. Nakon toga svi u sobi odmah počeše da pričaju o odelu i da komentarišu
između sebe iako ga nisu videli ali da ne bi ispali glupi. Car zaposli mladiće
kao zvanične kraljevske krojače i reče da će novo odelo nositi na velikoj svečanosti
koja ce biti održana za neki dan.
Kada je došao dan velike svečanosti mladići pozvaše cara kod njih
u odaje da ga obuku. Car povede opet najviše ministre, porodicu i prijatelje pa
ode kod mladića. Kada uđoše u odaje mladići priđoše caru i rekoše:
- Ovo su pantalone, ovo je odelo a evo ga i ogrtač... Sva tri dela
su laka kao pero i to je jedna od magičnih osobina naših odela, onaj ko ih nosi
neće uopšte osetiti da ih ima na sebi. Onda prođoše po sobi i dadoše drugima da
dodirnu tkaninu i uvere se koliko je laka.
- Zaista, ovo je neverovatno - svi širom sobe počeše da komentarišu
iako niko i dalje nije video odelo koje nije ni postojalo.
Nakon toga mladići zamoliše cara da se skine pa obojica priđoše i
počeše da ga oblače, deo po deo svoje nevidljive odeće. Kada završiše car stade
pred ogledalo pa poče da se ogleda:
- Kako dobro izgleda... Kako mi dobro stoji... Kakve prelepe
boje... Kakve šare... A tek kako je lako... Ovo je zaista najbolje odelo koje
sam ikada kupio. Idemo na svečanost - reče car.
Napolju je bilo puno ljudi i svi su željno iščekivali da vide
carevo novo odelo. Kada najzad car izađe sa svojom pratnjom koja je išla iza
njega i pravila se da drži dugi ogrtač kako se ne bi uvukao po zemlji svi počeše
da pričaju o odelu i da ga hvale. Niko nije želeo da prizna da ne vidi odelo i
da bude proglašen za glupog.
- Ali on nema ništa na sebi - povika jedno malo dete koje je
stajalo u masi.
- Dete govori istinu, car jeste go - povika zatim otac deteta.
- U pravu ste, ni ja ne vidim odelo - povika čovek pored.
- Ni ja... Ni ja... Ni ja... - počeše da viču ostali ljudi.
Na kraju su svi počeli da se smeju golom caru, cak i njegove najbliže
sluge. Car postiđen brzo pobeže u dvor gde ne nađe mladiće koji su odavno
pobegli sa svojim zlatom. Od tog dana car se promenio, vise nije mario samo za
odela već za svoj narod, svoje sluge a naročito za svoju najbližu porodicu.