Jednog
dana poslala mati sina da iz obližnje vetrenjače donese dve merice heljde. To
beše prvi put da mu je poverila ovakav zadatak. Dečak je bio već dovoljno
odrastao za takvo nešto, ali je bio slabouman i zaboravan, pa je mati
izbegavala da ga opterećuje.
-Jesi
li dobro upamtio šta treba da tražiš od mlinara? - upita ga majka poslednji put
pre polaska.
-Jesam
- odgovori dečak potvrdno.
-Ponavljaj
stalno u sebi: "dve merice heljde, dve merice heljde", tako nećeš
zaboraviti.
Dečak
pođe i otpoče činiti kako mu je majka preporučila. Neprestano je ponavljao: Dve
merice heljde, dve merice heljde ... U strahu da ne zaboravi, posle stotinak
koraka, stade to izgovarati glasno da su i drugi mogli čuti. Putem prođe pored
sejača na njivi. Čovek naču šta dečak ponavlja i rasrdi se. On beše posejao
žita za dvadeset merica ako ne bude suše i smatra je da mu se dečak ruga, proričući
mu samo dve merice prinosa.
-Stani
malo drski derane! - povika on i ščepa momka za okovratnik - Ti ćeš meni
predskazivati samo dve merice žita i sprdati se samnom! Da te nisam čuo da
govoriš tako nešto!
-Ali
šta onda da kažem? - zacvile dečak, braneći se od udaraca besnog sejača.
-Kaži
"Nek bude stostruko".
Dečak
uradi kako mu je zapoveđeno i produži dalje govoreći na glas "Neka bude
stostruko! Nek bude stostruko!". Naiđe na jedno gazdinstvo gde su upravo
istrebljivali pacove. Pacolovci se ozlojediše i pritrčavši nesrećniku, opališe
mu par šamara kao nagradu za to što im želi stostruko više pacova.
-Umukni
podlače i da više ni jednom ne čujemo te otrovne reči!
-Neću
više nikad - odgovori uplakani dečak. Ali šta drugo da govorim?
-Govori:
"Sklanjajte đavolji porod"!
Dečak
nastavi svojom rutom ka vetrenjači uzvikujući; "Sklanjajte đavolji
porod!". Tada se mimoiđe sa povorkom ljudi u crnim kaputima. Na čelu
povorke konji su vukli mrtvački sanduk. Poslušavši dečakove uzvike priđoše i
propisno ga izmlatiše.
-Gnjido
bezbožna, tako nešto se ne govori!
-A
šta drugo da kažem?
-Reci:
"Tako se nosi pokojnik na večni počinak".
Maloumni
dečak postupi po njihovom i otpoče ponavljati: "tako se nosi pokojnik na
večni počinak. Tako se nosi pokojnik na večni počinak". Usput natrpa na
debeljka koji je, vodeći uparađenog hrta, žurio da psa proda. Debeljko razume
da mu se momak podsmeva i pošteno ga izbi.
-Propalice
neopevana, samo se drzni da još jednom prozboriš to što sam maločas čuo!
-Ali,
šta ću onda govoriti?
-Ima
da kažeš "Tako se vodi pseto na prodaju".
Slaboumni
dečak posluša i krene putem trabunjati u bradu: "Tako se vodi pseto na
prodaju!". Prolazio tako kraj jedne kuće iz koje su upravo izvodili mladu
u veličanstvenoj beloj venčanici. Svatovi su vodili devojku u crkvu i pobesneše
razaznavši dečakove reči.
-Srami
se, prosti bezobrazniče! Zar se tako govori jednoj nevesti! - prasnuše u glas i
prebiše jadnog momka da je bio sav modar.
-No
šta da kažem? - zajeca zaklanjajući rukama glavu.
-Kako
šta? Da ideš i da vičeš "Ovde je veselje u kući".
Dečak
učini kako mu rekoše. Zaputi se dalje govoreći: "Ovde je veselje u kući,
ovde je veselje u kući!". Iza prvog ugla nabasa na kuću u požaru. Gomila
meštana gasila je vatru kofama vode i užurbano jurcala oko zdanja u plamenu.
Kada razumeše dečakove reči povikaše u glas:
-Vucibatino
zloguka, umukni!
Dohvatiše
ga i umlatiše toliko da je jedva stajao na nogama.
-Kako
u zapaljenoj kući može biti veselja! Bolje idi i govori molitvu: "Gospode
umiri vetar"!
Prebijeni
momak, zanemoćao od batina, ipak ne prekide put. Najposle dospe do vetrenjače.
Tu se stari mlinar uzaludno trudio da pokrene njena krila i to izmelje žito
koje se nakupilo. Teškoće oko mlevenja već su ga slomile. Zato strašno nabora
lice kad ču dečaka. "Gospode umiri vetar! Gospode umiri vetar!".
-I
on zadade dečaku par udaraca.
Mučenik
već bejaše toliko prebijen i napaćen da smesta poče ridati iz sveg glasa. Od
pretrpljenih nedaća na putu zaboravio je sve reči koje su mu ljudi govorili, a
one majčine smetnuo je s uma odavno.
Stari
mlinar ne mogade saznati zašto je dečak došao, makar ga je krajnje strpljivo
ispitivao. Najzad ga zapita:
-Ko
ti je kazao da govoriš: "Gospode umiri vetar!"
Dečak
se toga sećao. Batine su bile isuviše bolne.
-To
su mi rekli ljudi oko kuće u požaru.
-A
šta si im umesto toga govorio? - nastavi da zapitkuje mlinar.
-"Ovde
je veselje u kući".
-Ko
ti je rekao tako da pričaš?
-Ljudi
koji su me tukli i vodili neku ženu u svečanoj beloj haljini.
-A
šta si im pre toga govorio?
-"Tako
se vodi pseto na prodaju".
-Od
koga si to čuo?
Dečak
se polako pribrao i odgovorio sve voljnije i određenije:
-Od
gospodina s fino doteranim psom.
-Šta
si mu pre toga rekao?
-"Tako
se nosi pokojnik na večni počinak".
-Ko
te je podučio da to govoriš?
-Mnoštvo
ljudi u crnim odelima koji su išli za mrtvačkim kolima.
-Zašto
su ti to rekli?
-Kad
sam prolazio kraj njih neprekidno sam ponavljao: "Sklanjajte đavolji
porod"!
-Ali,
zašto si im to kazivao?
-Zato
što su me ljudi koji su lovili pacove naterali na to batinama.
-Reci
mi zbog čega su te pacolovci tukli?
-Prolazeći
putem pokraj njihovog gazdinstva vikao sam: "Nek bude stostruko"!
-Ko
te je naveo da tako kažeš?
Sejač
u polju, jedan veoma ljutit gospodin.
-A
šta si mu tako strašno rekao, da ga je to razljutilo?
-Vikao
sam na sav glas: "Dve merice heljde! Dve merice heljde!"
Dečak
se lupi po čelu:
-Setio
sam se! Baš to mi je i mati rekla. Došao sam kod vas po dve merice heljde.
Stari
mlinar se zadovoljno osmehnu, podade dečaku dve merice heljde i krupnu
crvenkastu jabuku pride, te ga pošalje kući.
I
to je za dečaka bio kraj priče i kraj batinama.