Bilo je to jednom davno usred zime. Kraljica je vezla
kraj otvorenog prozora, napolju je padao sneg. Kako je nepažljivo pogledala u
daljinu, ubode se iglom u prst i u sneg padoše tri kapi krvi. Pošto je crvenilo
tako lepo izgledalo u snegu, ona pomisli:
„Želim da imam dete sa kozom belom kao sneg, obrazima
rumenim kao krv i kosom crnom kao ebanovina.“ Ni godinu dana nije prošlo a
kraljici se ispunila želja, rodila je ćerku bas kakvu je poželela – sa kozom
belom kao sneg, obrazima rumenim kao krv i kosom crnom kao ebanovina. Zbog neviđene
lepote devojčicu nazvaše Snežana. Ubrzo posto se Snežana rodila kraljica je
umrla, a kralj se posle njene smrti oženio drugom zenom. Bila je veoma lepa,
ali i veoma zla i nije mogla podneti da je neko lepši od nje. Imala je čarobno
ogledalo pred koje bi stala i govorila:
Kraljica: Ogledalce, ogledalce… Ogledalce moje kaži mi na
svetu najlepši ko je?
Ogledalo: Vi ste najlepši kraljice!
Kraljica je znala da ogledalo govori istinu i bila je
zadovoljna. Međutim Snežana je rasla i postajala sve lepša i lepša. Jednog dana
se desilo nezamislivo, kraljica je stala pred ogledalo i kako je uobičajeno
zapitala:
Kraljica: Ogledalce, ogledalce… Ogledalce moje kaži mi na
svetu najlepši ko je?
Ogledalo: Vi ste lepi kraljice ali Snežana je ipak lepša!
Kraljica je pobesnela i odmah zamrzela Snežanu. Zavist i
ljubomora u kraljici su rasle kako je Snežana rasla i postajala sve lepša.
Jednog dana kraljica pozva dvorskog lovca i reče mu: da odvede Snežanu u šumu,
da je tamo ubije i da joj kao dokaz donese njeno srce. Lovac posluša kraljicu i
odvede Snežanu u sumu, ali kad htede da je ubije ona zaplaka i reče:
Snežana: Dragi lovče, poštedi mi život molim te. Otići ću
duboko u šumu i nikad se neću vratiti…
Lovac se sažali i pusti je da pobegne misleći da ce je
pojesti šumske zveri. Za dokaz kraljici je odneo srce mladog vepra kog je ubio
na putu kuci. Zla kraljica je naredila kuvaru da skuva Snežanino srce i potom
ga je pojela.
Snežana je za to vreme lutala po šumi, uplašena i umorna.
Trčala je sve do sumraka a onda je u daljini videla svetlo. Prišla je bliže i
videla malu kućicu. Posto je već pao mrak odlučila je da uđe unutra. U toj kućici
je sve bilo malo. Na sred sobe je bio mali sto prekriven belim stolnjakom, a na
njemu sedam tanjirića, pored svakog tanjirića mala kašičica, nožić, viljuškica
i čašica. Uz zid je bilo poređano sedam malih krevetića pokrivenih belim čaršafima.
Snežana je bila gladna i žedna pa je iz svakog tanjirića
pojela malo supe i hleba i iz svake čase otpila malo vode. Nije htela da sve
uzme od jednoga. Bila je veoma umorna pa je otišla da legne u jedan od krevetića,
ali joj nijedan nije odgovarao. Prvi je bio predugačak, drugi prekratak, treći
pretvrd… Poslednji, sedmi krevetić je bio sasvim dobar, pa ona leže u njega i
zaspa.
Bila je već duboka noć kada su se vratili stanovnici kućice.
To su bili patuljci, sedam patuljaka koji rade u obližnjem rudniku zlata. Upališe
svojih sedam svetiljki i kad osvetliše kucu, primetiše da je neko tu bio, jer
nije bilo sve onako kako su ostavili.
Prvi Patuljak: Ko je sedeo na mojoj stolici?
Drugi: Ko je pomerio moj tanjirić?
Treći: Ko je uzimao moj hleb?
Četvrti: Ko je jeo moju supu?
Peti: Ko je koristio moju viljušku?
Sesti: Ko je sekao mojim nožićem?
Sedmi: Ko je pio iz moje čaše?
U tom trenutku prvi patuljak primeti da je izgužvan čaršav
na njegovom krevetu pa reče: Ko je ležao u mom krevetiću?
Ostali odmah dođoše i povikaše: „I u mom je neko ležao! I
u mom. I u mom…“
A sedmi, kad zaviri u svoj krevetić, ugleda Snežanu kako
spava. On brzo pozva ostale patuljke. Iznenađeni, dotrčaše i sa svojih sedam
svetiljki osvetliše Snežanu. Zadivljeni njenom lepotom i prizorom kako slatko
spava patuljci odlučiše da je neće buditi već da ce sedmi patuljak spavati po
jedan sat u krevetima ostalih 6 patuljaka.
Prošla je noć i svanulo je lepo sunčano jutro. Snežana se
probudila i videla patuljke oko kreveta. Uplašila se ali su joj patuljci odmah
rekli da se ne plaši, da joj neće nauditi. Kad se malo smirila upitaše je:
Patuljci: Kako se zoveš?
Snežana: Zovem se Snežana!
Patuljci: A kako si dospela u našu kućicu?
Snežana im ispriča kako je njena maćeha naredila da je
ubiju, kako je lovac poštedeo i da je nakon toga uplašena bežala dok nije
naletela na njihovu kućicu. Patuljci je saslušaše i rekoše da može ostati kod
njih ako želi ali da mora kuvati, prati, siti i paziti na kuću dok su oni u
rudniku. Snežana prihvati bez razmišljanja…
Od tog dana Snežana bi ujutru ispratila patuljke u rudnik
i dok se oni ne vrate ona bi pazila na kucu, spremala ručak i radila sve što su
se dogovorili. Patuljci su je vremenom zavoleli i često su je podsećali da se čuva
preko dana kada je sama kod kuce jer ce zla maćeha kad-tad saznati za prevaru
koju je lovac počinio. Govorili su joj da se čuva maćehe i da ne pusta nikoga u
kucu dok oni nisu tu.
Za to vreme zla kraljica je živela mirno u ubeđenju da je
Snežana mrtva i da je ona najlepša, ne znajući za lovčevu podvalu… Ali jednog
dana kada je upitala čarobno ogledalo ko je najlepši na svetu desilo se nešto neočekivano.
Kraljica: Ogledalce, ogledalce… Ogledalce moje kaži mi na
svetu najlepši ko je?
Ogledalo: Kraljice moja, ovde ste najlepši vi, ali je Snežana
tamo daleko još uvek najlepša.
Kada je to čula kraljica je shvatila da je Snežana još
uvek živa i da je lovac nije ubio. Počela je da smišlja kako da ubije Snežanu,
ovoga puta jednom zauvek. Znala je da će morati lično da se postara za devojčicu
jer vise nikome nije mogla da veruje… Odlučila je da se preruši u staricu kako
je niko ne bi mogao prepoznati. Skupila je najlepše jabuke iz vrta, natopila ih
otrovom, poređala ih u korpu i krenula na put ka kućici sedam patuljaka.
Nakon dugog puta kroz šume i planine kraljica je ugledala
kućicu. Prišla je bliže i pokucala na vrata… Ispred nje se pojavila prelepa devojčica,
Snežana:
Snežana: Dobar dan stara bako, sta prodajete?
Kraljica: Dobar dan prelepo dete. Prodajem najlepše i
najslađe jabuke u celom kraljevstvu, ubrane iz mog vrta. Ovakve nećeš naći
nigde drugo.
Snežana: Hvala bako ali ne trebaju mi jabuke.
Kraljica: Ove jabuke su odlične za pitu od jabuka drago
dete. Patuljci bi se sigurno iznenadili kada bi ih večeras sačekala topla domaća
pita od tako dobrih jabuka.
Snežana: U pravu ste bako, uzeću ih…
Kraljica: Drago dete, evo ti jedna jabuka da probaš
odmah, da vidiš kako su dobre.
Snežana nije htela da odbije dobru staricu pa uze jedan
griz. Čim je progutala komadić otrovne jabuke pade na pod. Starica poče da se
zlobno smeje, okrenu se i ode…
Nakon nekoliko sati pao je mrak… Patuljci su došli kuci
na večeru i videli Snežanu kako lezi nepomična ispred kućice. Pokušavali su da
je ožive ali ništa nije pomoglo. U velikoj tuzi su sedeli tri dana oko Snežane
koja je ležala nepomično ali nije izgledala mrtvo jer su joj obrazi i dalje
bili rumeni, izgledalo je kao da samo spava dubokim snom. Onda su napravili kovčeg
od kristala, položili Snežanu u njega i zlatnim slovima ispisali njeno ime i da
je bila princeza. Kovčeg su odneli na vrh obližnje planine. Jedan od patuljaka
je uvek čuvao stražu…
Dugo vremena je prošlo, Snežana je i dalje ležala nepomično
ali je i dalje izgledala zdravo i živo, sa kožom belom kao sneg, obrazima
rumenim kao krv i kosom crnom kao ebanovina. Jednom prilikom je mladi princ iz susednog
kraljevstva prolazio kroz tu sumu i slučajno je naišao na mesto gde je ležala Snežana.
Na prvi pogled je princa očarala neverovatna Snežanina lepota i on reče
patuljku koji je bio na straži da mu da kovčeg sa Snežanom, da ce mu platiti
koliko god trazi. U tom trenutku dođose i ostali patuljci i rekoše princu da ne
daju Snežanu ni za svo blago ovoga sveta. Onda im princ reče da ne može vise da
živi a da ne gleda Snežaninu lepotu i zamoli ih da mu je daju kao poklon, da će
je čuvati kao svoje najdraže. Kad to čuše, patuljci se sažališe i pristadoše.
Princeve sluge podigoše kovčeg na ramena ali jedan od njih se saplete o kamen i
od potresa ispade onaj zalogaj otrovne jabuke iz Snežaninog grla, ona se
probudi i zbunjeno upita gde je i sta se desilo… Princ i patuljci joj sve ispričaše…
Na kraju princ reče Snežani da je voli najviše na svetu i da bi voleo da pođe
sa njim u kraljevstvo njegovog oca i da bude njegova zena. Snežana pristade,
pozdravi se sa patuljcima i pođe sa princem.
Svadba je bila veoma raskošna i bili su pozvani gosti iz
svih okolnih kraljevstava, uključujući i zlu Snežaninu maćehu. Pre nego sto je
posla na slavlje zla kraljica je htela da se pogleda u ogledalo i upitala je
kao i uvek:
Kraljica: Ogledalce, ogledalce… Ogledalce moje kaži mi na
svetu najlepši ko je?
Ogledalo: Vi ste kraljice najlepši u ovom kraljevstvu ali
je kraljica Snežana još lepša.
Zla kraljica je bila besna… Sva zloba i zavist u njoj su
opet proključali. Ipak se nekako smirila i odlučila da ode na svadbu… Kada je ušla
u dvor, novi dom Snežane i princa, i kada je videla koliko je Snežana prelepa
njeno srce nije moglo da izdrži toliku mržnju i zla kraljica je pala mrtva…
Princ i Snežana su nastavili da žive srećni do kraja svog
vremena…