"Bio sam gost u dvorcima u okolini Petrograda i
mogao sam se uputiti u lov, kad, gde i kako sam hteo, a to mi je, kako znate,
dragi prijatelji, bilo uvek važno.
U lovu jednoga dana dospeh na neko jezero na kome se
igralo nekoliko tuceta pataka. Nažalost plivale su raštrkane, daleko jedna od
druge, tako da sam jednim hicem mogao ubiti tek jednu jedinu patku. S dovoljno
patrona u džepu to i ne bi bila prevelika nesreća. Ali u kremenjači sam imao
još samo jedan, poslednji naboj, a najradije sam ih hteo imati sve.
Kako to učiniti, dobar savet bi zlata vredeo. Tada mi
iznenada na um pade komadić slanine u mojoj lovačkoj torbi. Bio je to jedini
preostali komad od moga doručka. Taj komadić slanine pričvrstih, dakle, na
dugačak pseći povodac, koji, k tome, još brzo odsukah te ga na taj način
četvorostruko produžih. Potom se sakrih u trsku na obali i bacih slasni zalogaj
slanine u vodu. Nedugo potom videh kako prva patka dopliva i naglo ga proguta.
Doskora joj, neprobavljen, izleti na drugi kraj. Prvu je patku sledila druga,
treća, četvrta. I svaka bi od njih progutala skliski zalogaj. Četvrtu je patku
sledila peta, šesta i tako dalje, dok se sve patke koje su doplivale na jezero
nisu pozabavile slaninom. Veoma razdragano sve sam to promatrao iz svog
rogoznog skrovišta, jer se rasukani povodac, na kom se nalazio komad slanine,
nije potrgao, a patke se na nj nizahu kao biseri na nisku. Kad se i poslednja
na ovaj način uhvatila, ja ih sve povukoh na kopno, ovih se uzicom pet-šest
puta oko vrata i struka i zaputih se domu.
Dragi prijatelji, ne možete ni zamisliti kako je teško
nositi toliki broj pataka. Gotovo mi bi žao što sam ih toliko bio nahvatao.
Gotovo neočekivano stiže mi pomoć, i to od samih pataka. Sve su još, možete to
zamisliti, bile žive. Tek što su se oporavile od prvog užasa počeše sve strašno
udarati krilima. Dignuvši se najzad u vazduh, povukle su i mene, ma kako sam se
tome pokušavao opirati.
Neki bi se lovac tu teško snašao, mene pak mašta nije
izneverila. Lakše je to sad slušati, nego je bilo učiniti. Patke, naime, ni u
kom slučaju nisu videle svoju ulogu u tome da me odnesu kući. Na pameti im nije
bilo ništa drugo do kako se vratiti do svog jezerca. Nakon što sam nekoliko
puta vešto zaveslao i izmanevrisao, ugledah svoj konak pod sobom. Od tog
trenutka jedino važno je bilo donekle se sretno prizemljiti. Da bih to
postigao, zakrenuh patkama, jednoj za drugom, vratove. Dakle, spustih se posve
lagano, i to baš kroz dimnjak svoje kuće, usred kuhinjskog ognjišta.
"Bez brige, dragi gosti", reče Münchhausen,
"vatra nije gorela. Ali trebali ste videti preneraženo lice moga kuvara!
Ipak, odmah se potom obradovao neočekivanom obogaćenu svoga jelovnika."
Pre nego što je nastavio, Münchhausen je za trenutak
uživao u zbunjenim licima svojih gostiju: "S toliko mnogo pataka zaista
nije mogao računati." Gosti na tremu tako su se jako smejali da je
Münchhausenov stari pas prepeličar teška srca odlučio napustiti mirisnu kuhinju
da bi video šta se to dešava kod njegovog gospodara.