Pođe nekakav car sa svojom ženom i sa kćeri da se šeta po
moru na lađi. Kad malo odmaknu od brijega, onda dune vjetar, pa ga baci čak u
nekakvu zemlju, gde se o njegovu carstvu ništa i ne čuje (kao ni on o ovome što
do sad ništa nije čuo ni znao). Kad iziđu na suvo, on nije smeo ni kazati da je
car, a novaca nisu imali sa sobom ništa, a ne znajući nikakva zanata, nisu se
mogli drukčije hraniti, nego se on najmi, da čuva seoska goveda.
Pošto tu prežive tako nekoliko godine, ugleda sin cara od
one zemlje njegovu kćer, koja je bila vrlo lijepa i već dorasla do udaje, pa
kaže svom ocu i majci, da se drugom nikakvom devojkom neće oženiti, do kćeri
govedara iz toga i iz toga sela! Otac i mati, i drugi dvorani stanu ga
odvraćati, da se prođe te sramote; kako bi on, carski sin, uzeo govedarsku
kćer, kod toliki drugi carski i kraljevski kćeri itd. Ali sve zaludu!
On kaže: "Ili nju, ili ni jednu"?
Kad već vide, da drukčije ne može biti, onda car pošalje
jednoga svog vezira, da javi govedaru, da će car da mu uzme kćer za sina.
Kad vezir otide i javi to govedaru, a govedar ga zapita:
"Kakav zanat zna carev sin?"
Vezir se upropasti: "Bog s tobom, čoveče! Kako će
carev sin znati zanat? Što će zanat carevu sinu? Zanate ljudi uče da se rane
njima, a carev sin ima zemlju i gradove "
Govedar kaže opet: "E! ako ne zna nikakva zanata, ja
mu ne dam moje kćeri".
Vezir se vrati, te kaže caru, šta govori govedar. Sad
postane čudo još veće. Oni su mislili, da će to za govedara biti najveća milost
i čast, što mu carski sin uzima kćer; a on pita kakav zanat zna carev sin! Car
pošalje drugoga vezira; ali govedar kaže jedno te jedno: "Dok carev sin
(veli) ne nauči kakav god zanat, i ne donese mi svoju rukotvorinu, dotle nema
ništa od prijateljstva!"
Kad se i ovaj vezir vrati, te kaže, da govedar neda devojke,
dok carev sin ne nauči zanat kakav god (samo nek je zanat); onda carev sin zađe
po čaršiji, da gleda kakav je zanat najlakše naučiti.
Odajući od dućana do dućana, i gledajući kako različiti
majstori rade, dođe na dućan, de se pletu rogožine, i to mu se učini najlakši
zanat; pa ga počne učiti, i nauči za nekoliko dana; pa onda oplete sam jednu
rogožinu, te je odnesu govedaru, i kažu mu, da je carev sin naučio zanat, i da
je to njegova rukotvorina.
Govedar uzme rogožinu u ruke, te je zagleda sa sviju
strana, pa onda zapita: "Koliko to vredi?" A oni mu kažu:
"Četiri pare". – "E! (veli) dobro! četiri pare danas, četiri
sjutra, to je osam, a četiri preko sutra, to je dvanaest itd. Da sam ja taj
zanat znao, ne bi danas čuvao seoska goveda." Pa im onda kaže, ko je on, i
kako je tu došao; a ovi se onda obraduju još većma (što uzimaju devojku od
cara, a ne od govedara), i s najvećim veseljem venčaju momka i devojku i
provedu svadbu; pa onda dadu ovome caru lađe i vojsku, te otide preko mora i
nađe svoju zemlju.