Dušica je bila mnogo sretna na imanju gde je živela.
Jednog dana majka joj je rekla:
"Ako pomuzeš kravu i mleko prodaš na pijaci , moći
ćeš da kupiš šta god hoćeš tim zarađenim novcem".
Dušica je napunila krčag pa se pozdravila s majkom.
"Ćao mamice"!
Pošla je sva radosna misleći na to što će kupiti. Na pola
puta je zastala da bi na mostiću maštala o tome što će kupiti.
"Znam šta ću kupiti"! -Govorila je dok je
maštala.
Ptičice slatka, znam što ću kupiti!
Kupiću koku pa će koka da snese jaja, pa ću iz jajeta
dobiti piliće...
Kad je produžila put do pijace naišla je na čobana kome
je rekla:
- Idem na pijacu da prodam ovo mleko. Onda ću kupiti
koku, pa ću od koke dobiti piliće, pa ću piliće zameniti za tele, pa ću tele
zameniti za bika, pa ću bika prodati i onda ću kupiti kuću.
Dušica je svoju nameru ispričala i čamdžiji koji ju je
prebacio na drugu obalu. Čamdžija se iznenadio što je djevojčica tako
promućurna. Kad je stigla na drugu obalu Dušica je našla jedno magare. I njemu
je sve ispričala:
- Prodaću ovo mleko pa ću kupiti koku, pa ću da dobijem
piliće, pa ću...
- Stvarno si ti pametna djevojčica! -Reklo je magare.
Dušica se toliko zanela svojim mislima da nije primetila
kamen na putu pa se od njega spotakla i razbila krčag sa mlekom.
Jadna Dušica!
Ništa od njenih lepih zamisli! Baš se rastužila, ali zato
je naučila da ne treba da mašta o onome što još nema, nego da računa sa onim
sto ima.