U nekakva čoveka bio jedan čoban koji ga je mnogo godina
verno i pošteno služio. Jednom, idući za ovcama, čuje u šumi neku pisku, a ne
znadeše šta je. Na taj glas otide on u šumu da vidi šta je. Kad tamo, ali se
zapožarilo, pa u požaru zmija pišti. Kad čoban to vidi, stane da gleda šta će
zmija raditi, jer se oko nje sa sviju strana bilo zapožarilo, i požar se jednako
k njoj primicao. Onda zmija poviče iz požara: „Čobane, zaboga, izbavi me iz ove
vatre!" Onda joj čoban pruži svoj štap preko vatre, a ona po štapu izađe,
pa njemu na ruku, pa po ruci domili do vrata i savije mu se oko vrata. Kad
čoban to vidi, nađe se u čudu, pa reče zmiji: „Šta je to, u zao čas! Ja tebe
izbavih, a sebe pogubih." Zmija mu odgovori: „Ne boj se ništa, nego me
nosi kući mome ocu. Moj je otac zmijski car." Onda joj se čoban stane
moliti i izgovarati da ne može ostaviti svojih ovaca, a zmija mu reče: „Ne
brini se nimalo za ovce; ovcama neće biti ništa; samo hajde što brže."
Onda čoban pođe sa zmijom kroz šumu i najposle dođe na jednu kapiju koja je
bila od samih zmija. Kad dođu tu, zmija na vratu čobanovu zvizne, a zmije se
sve odmah raspletu. Onda zmija reče čobanu: „Kad dođemo u dvor k mome ocu, on
će tebi davati šta god zaišteš: srebra, zlata i kamenja dragoga, ali ti ne
uzimaj ništa, nego išti nemušti jezik. On će se dugo zatezati, ali će ti
najposle opet dati."
U tome dođu u dvor k ocu, i otac plačući zapita zmiju:
„Zaboga, sinko, gde si?" A ona mu kaže sve po redu kako je bio opkolio
požar i kako je čoban izbavio. Onda car zmijski reče čobanu: „Šta ćeš da ti dam
za to što si mi sina izbavio?" Čoban odgovori: „Ništa drugo neću, nego da
mi daš nemušti jezik." A car reče: „Nije to za tebe, jer da ti to dam, pa
da kome kažeš, ti bi odmah umro, nego išti drugo šta god hoćeš, daću ti."
Na to mu čoban odgovori: „Ako ćeš mi što dati, daj mi nemušti jezik, ako li mi
to ne daš, a ti zbogom ostaj! Meni drugo ne treba ništa." Pa pođe da ide.
Onda ga car vrati natrag govoreći mu: „Stani! Hodi ovamo, kad baš to hoćeš.
Zini." Čoban zine, a zmijski mu car pljune u usta, pa mu reče: „Sada ti
pljuni meni u usta." Čoban mu pljune u usta, a zmijski car opet čobaninu.
I tako tri puta pljunu jedan drugome u usta, pa mu onda zmijski car reče: „Sad
imaš nemušti jezik. Idi s Bogom, ali za glavu svoju nikom ne kazuj, jer ako
kažeš kome god, odmah ćeš umreti."
Čoban pođe kroz šumu, i idući čujaše i razumevaše sve što
govore ptice i trave i sve što je na svetu. Kad dođe k ovcama i nađe ih sve na
broju i na miru, leže malo da se odmori. Tek što legne, ali dolete dva gavrana
te padnu na jedno drvo i počnu se razgovarati svojim jezikom govoreći: „Kad bi
znao ovaj čoban, ovde gde leži ono crno šilježe ima u zemlji pun podrum srebra
i zlata." Čoban kad čuje to, otide svome gospodaru te mu kaže, a gospodar
dotera kola, pa otkopaju vrata od podruma i krenu blago kući. Ovaj je gospodar
bio pošten čovek, pa sve blago dade čobanu govoreći mu: „Evo, sinko, ovo je sve
tvoje blago, to je tebi Bog dao. Nego ti načini sebi kuću, pa se ženi, te živi
s otim blagom." Čoban uzme blago, načini kuću i oženivši se stane živeti,
i malo pomalo iziđe on najbogatiji čovek ne samo u onome selu nego u svoj
okolini nije ga bilo. Imao je svoga ovčara, govedara, konjušara, svinjara,
mnogu imovinu i veliko bogatstvo.
Jednom, licem na Božić, reče on svojoj ženi: „Spremi vina
i rakije i svega što treba, pa ćemo sutra ići na salaš da nosimo pastirima neka
se i oni provesele." Žena ga posluša i uradi sve kako je zapovedio. Kad
sutradan otidu na salaš, onda gazda uveče kaže svima pastirima: „Sad svi
skupite se, pa jedite i pijte i veselite se, a ja ću biti kod stoke svu
noć." I tako gazda otide i ostane kod stoke. Kad je bilo oko ponoći, ali
kurjaci zaurlaju, a psi zalaju. Kurjaci govore svojim jezikom: „Možemo li doći
da učinimo štetu, pa će biti mesa i vama?" A psi odgovaraju svojim
jezikom: „Dođite, da bismo se i mi najeli!" Ali među psima bijaše jedan
matori pas, koji samo još dva zuba imaše u glavi. Onaj matori pas stane
govoriti kurjacima: „Tamo njima to i to! Dok su još ova dva zuba meni u glavi,
nećete vi učiniti štete mome gospodaru." A to gazda sve sluša i razume što
oni govore.
Kad ujutru svane, onda gazda zapovedi da sve pse potuku
samo onoga matoroga psa da ostave. Sluge stanu govoriti: „Zaboga, gospodaru,
šteta je!" A gazda im odgovori: „Što rekoh, to da učinite." Pa se
opravi sa ženom kući, i pođu na konjma: pod njime bijaše konj, a pod ženom kobila.
Idući tako, čovek izmakne napred, a žena zaostane. Onda konj pod čovekom zarže.
Konj veli kobili: „Hajde brže! Što si ostala!" A kobila odgovara: „E lasno
je tebi: ti nosiš jednoga gospodara, a ja troje: nosim gazdaricu, i u njoj
dete, pa u sebi ždrebe." Na to se čovek obazre i nasmeje, a žena to opazi,
pa brže obode kobilu i stigne čoveka, pa ga zapita zašto se nasmeja. On joj
odgovori: „Nizašto, samo onako." Ali ženi ne bude to dosta, nego saleti
muža da joj kaže zašto se nasmejao. On se stane braniti: „Prođi me se, ženo,
Bog s tobom! Što ti je? Ne znam ni sam." Ali što se on više branjaše, ona
sve više navaljivaše na nj da joj kaže zašto se nasmejao. Najposle joj čovek
reče: „Ako ti kažem, ja ću odmah umreti." Ona opet, ni za to ne mareći,
jednako navali govoreći da drukčije ne može biti nego da joj kaže. Utom dođu
kući.
Odsednuvši s konja, čovek odmah naruči mrtvački sanduk, i
kad bude gotov, metne ga pred kuću pa kaže ženi: „Evo, sad ću leći u sanduk, pa
da ti kažem zašto sam se nasmejao; ali kako ti kažem, odmah ću umreti." I
tako legne u sanduk, pa još jedanput obazre se oko sebe, kad ali onaj matori
pas došao od stoke i seo mu čelo glave pa plače. Čovek, opazivši to, reče ženi:
„Donesi jedan komad hleba te podaj tome psu." Žena donese komad hleba i
baci pred psa, ali pas neće ni da gleda, a petao dođe i stane kljuvati u komad;
onda pas reče petlu: „Nesrećo nezasita! Tebi je do jela, a vidiš gde gazda hoće
da umre!" A petao mu odgovori: „Pa nek umre kad je lud. U mene ima sto
žena, pa ih svabim sve na jedno zrno proje kad gde nađem, a kad one dođu, ja ga
prožderem; ako li se koja stane srditi, ja je odmah kljunom; a on nije vredan
jednu da umiri." Kad to čovek čuje, on ustane iz sanduka, pa uzme batinu i
dozove ženu u sobu: „Hodi, ženo, da ti kažem." Pa sve batinom po njoj:
„Eto to je, ženo! Eto to je, ženo!" I tako se žena smiri i nikad ga više
ne zapita da joj kaže zašto se smejao.