Bila
jednom jedna žena koja je imala sedam kćeri.
Donatela
je bila najstarija i najozbilјnija.
Rebeka
je bila mlađa i pomalo bojažlјiva.
Mirela
je volela sama da se igra.
Fani
je uvek bila u Mirelinoj blizini ali je samo posmatrala i divila joj se.
Sonja
je dolazila ko zna odakle, malo se zadržavala kod Mirele, počinjala igru sa Fani
a onda odlazila dalјe bez objašnjenja.
Lara
je bila mala, trčala bi čas za jednom, čas za drugom sestrom a onda bi se vraćala
u majčino naručje.
Simona
je bila beba, sve su je sestre obožavale ali ona se kao i Lara najbolјe osećala
u majčinim rukama.
Po
danu je svaka nalazila neku zabavu, ali kad sunce zađe, majka ih je zvala u kuću.
Rekla im je da je to vreme za pevanje. Svaka od njih imala je svoju pesmu koju mora
da uvežba. Noć dolazi, a one umorne spavaju.
Majka
pevuši bebi.
Godine
su prolazile a sestre porasle i postale prave lepotice. Majka im je govorila da
je vreme za udaju. One su samo odmahivale glavama i smejale se.
Imale
su svoje tajne koje su jedna drugoj šaputale, ali o udaji nisu razgovarale.
Jedne
večeri su se dogovorile da odu od kuće da negde u svetu nađu sreću. Kad je majka
zaspala, izašle su tiho i krenule. Celu noć su pešačile ne osećajući umor već samo
uzbuđenje.
Svanulo
je kada su stigle u jedan grad. Bile su ushićene kada su ugledale veliku prelepu
zgradu.Nešto ih je privlačilo da joj se približe i pođu uz stepenice. Kroz poluotvorena
vrata čuli su se zvuci.
One
oslušnu: kao da je neko izgovarao njihova imena. Pomisliše da im se to učinilo ali
kad se prozivanje ponovi, one uđoše.
"Dobro
došle! Odavno vas čekam. Ovo je moj dvorac ali bez vas bi sve bilo beznačajno"
začu se prijatan glas.
"Ti,
Do sedi na ovu stolicu. 'Re, tvoje mesto je na stolici iznad Do. Uostalom, na svakoj
stolici je napisano ime, snađite se."
"Pitate
se otkud ja vas znam i kako to da ste baš ovde došle ? Ja sam Muzika ali bez vas
nisam ništa,a vi ste note. Ali, nešto nije u redu? Nedostaje vaša najmlađa sestra,
Doroteja ili Do Dva."
Te
noći je Simona otišla po sestru, zaklјučala vrata kuće i ponela klјuč, Violinski
klјuč.
A
šta je bilo s njihovom majkom? O, pa to je Umetnost. Znali ste, zar ne?