Meseci
u godini uvek dolaze jedan za drugim, istim redom pa se nikada nije dogodilo da
bi neki mesec pristigao pre svoga reda. Ipak, u nekom je dalekom
planinskom kraju jedna mala devojčica videla svih dvanaest meseci na
okupu. Evo kako se to dogodilo.
U
malom selu podno planine živela je zločesta žena s kćerkom i
poćerkom. Prema svojoj ćerki odnosila se uvek lepo, u svemu joj je
ugađala, ali poćerku nije volela. Kćerka je bila slična majci, vrlo zlobne
naravi, a zbog stalnog podešavanja sasvim se ulenjila. Po cele je dane
ležala na mekim jastucima i jela slatkiše. Njih dve terale su poćerku da
obavlja sve poslove u kući i oko kuće, drugim rečima, da vodi brigu o
svemu. Jadna devojčica morala je ustajati vrlo rano kako bi sve stigla
obaviti: doneti vodu iz udaljenog bunara, okopati bašta, pospremiti kuću,
oprati veš u potoku, u šumi skupiti drva za ogrev, skuvati obilan ručak za
maćehu i njenu kćerku i još svašta. I nikada im nije mogla sasvim ugoditi,
maćeha i ćerka uvek su bile nezadovoljne.
Kada
se dogodilo čudo o kojem pripoveda ova bajka, bio je mesec januar. Zima je
te godine bila vrlo oštra, hladna, olujna i snežna. S planina je nadirao
grozan vetar. Zbog jakog mraza svi su stanovnici sela dane provodili u
svojim kućama uz tople peći, naročito zato što je napolju bilo toliko snega da
se nije ni moglo hodati. Sneg je bio napadao sve do prozora i niko ga nije
ni pokušavao očistiti. Jedne takve vrlo hladne večeri, baš kad je napolju
besnela snežna oluja i već je pao mrak, zla je maćeha ustala iz toplog kreveta,
pogledala kroz prozor i rekla poćerki: - Sutra je tvojoj sestri
rođendan. Uzmi košaru iza peći, zaputi se smesta u šumu i donesi joj
ljubičice. I da se ni slučajno nisi vratila bez cveća, je li jasno ?!- Pa
kako da sad odem u šumu usred oluje? - Reče devojčica. - U šumi je
sad tako mračno i sve je puno snega. Osim toga, januar je, u šumi sad nema
nikakvog cveća. Ljubičice niču tek u martu, prvom mesecu proleća. A
maćehina ćerka joj na to odgovori: - Ne zanima me, hoću ljubičice za
rođendan, da ih upletem u kosu. Da se nisi vratila bez njih! Smesta
da si krenula! Devojčica je u suzama obukla svoj tanki kaputić is korpom
izišla kroz vrata. Jedva se probijala kroz visoki sneg, a snažni naleti
ledenog vetra doslovce su trgali kaput sa nje. Nekako se uspela dovući do
šume. Zbog mrklog mraka nije videla baš ništa ispred sebe. Sela je
ispod prvog bora da razmisli šta će dalje. Možda da naprosto ostane tu dok
ne zaspi i smrzne se u snu? Ionako se ne sme vratiti kući bez ljubičica
koje neće naći nigde. Iznenada u daljini, između stabala, primeti tračak
svetla. - Šta bi to moglo biti? - Pomisli. - Idem prema tom
svetlu, možda u njemu nađem spas. Krenula je teškim koracima prema tom
tračku svetla. Kako mu se približavala, svetlo je postajalo sve veće i
blještavije. Uskoro joj postane jasno da neko loži vatru nasred
šume. Osetila je toplotu i miris dima. To joj je dalo snage da požuri
prema vatri. Tad odjednom kroz žbunje razabere vrlo neobičan
prizor. Proplanak je bio obasjan svetlom kao da je dan. Nasred
proplanka gorela je ogromna vatra čiji su vrhovi dodirivali crno nebo. Oko
vatre su na krupnim kamenima sedeli ljudi, muškarci različite starosti, u
raskošnim odelima, i tiho razgovarali. Njihova odela bila su jarkih boja,
neki su bili odeveni u duge zlatne nošnje, neki u debele srebrne kapute, a neki
u kratka odelca od plavoga somota i zelene svile. Devojčica ih je
izbrojila tačno 12.Trojica su bili starci, trojica srednjih godina, trojica su
bili mladići i još trojica dečaci. Devojčica se toliko zagledala u čudesan
prizor da se slučajno naslonila na grm koji je zašuškalo. Jedan od njih se
na to okrenuo i ugledao je. - Ko si, devojčice? Šta radiš ovde u ovo
doba? - Upitao ju je čovek duge sede brade, činilo se najstariji od
svih. - Došla sam ubrati ljubičice za svoju sestru, - odvratila je
bojažljivo i pokazala praznu korpu. - Kakve ljubičice?! - Nasmejao se
starac - Pa tek je januar! - Znam, - rekla je devojčica suznih očiju, -
ali moja maćeha me je poslala i naredila da se ne vraćam kući bez
ljubičica. Moram ostati u šumi sve dok ne dođe mart makar se dotle smrzla
i poginula. Na to se svih dvanaest muškaraca stalo došaptavati i češati po
glavama. Odjednom je jedan od trojice mladića, obučen u svijetloplavi
krzneni kaputić, priđe dugobradoj starini i reče: - Januaru, brate, znam
da si sada gazde ove šume, ali molim te, dopusti mi da načas uskočim na tvoje
mesto. - Pa kako ću, Marte , to učiniti? Znaš da bih rado, ali ne
možeš doći pre Februara. Tada progovori drugi starac, s kraćom, kosmatom
belom bradom: - U redu je, Januaru. Neću se buniti, ovu devojčicu
često vidimo u šumi kako po najgorem vremenu skuplja granje za
ogrev. Slažem se da joj pomognemo. - Dobro, neka tako i bude! -
Vikne Januar i snažno udari o tlo svojim golemim ledenim štapom. U tom
trenutku bura se stišala, mraz je oslabio i počeo je da kruže meki, suvi
sneg. Januar je dodao štap Februaru i rekao je: - Sada si ti na redu,
brate. Februar je lupio štapom po tlu. Odjednom je dunuo vetar i
počeo je padati mokar sneg. Devojčici je opet postalo hladno, no tada je Februar
dao svoj ledeni štap mlađem bratu Martu. Čim je Mart primio štap, više
nije bio od leda nego se u njegovoj ruci pretvorio u granu na kojoj su počeli
da niču mali zeleni pupoljci. Mladić je štapom dodirnuo tlo i odjednom se
sneg počeo topiti, šuma je odzvanjala žuborom brzih potočića i ptičjega
cvrkuta. Svuda je mirisalo na ... proleće! Na granama je propupalo
mlado lišće, a šumsko je tlo postalo mekano i toplo. Brat Mart je pritrčao
devojčici koja je od iznenađenja zastala na mestu: - Izvoli, draga
devojčice. Nemoj tu stajati, požuri ubrati ljubičice, imamo samo jedan
sat, a posle će šumom opet zavladati moj brat Januar. Devojčica se okrene i
vide još veće čudo. Šumsko je tlo bilo zasuto ljubičicama! Počela je brati
u košaru, u kecelju, u kaputić. Kada je nabrala puno, puno ljubičica,
potrčala je nazad na proplanak da se zahvali čudesnoj braći. No, kada se
vratila, više ničega nije bilo, ni vatre, ni braće ... Šuma više nije bila
zaogrnuta mrakom, svuda se slijevalo nežno, belo svetlo punoga meseca. Ni
oluja više nije urlala. Devojčici je bilo žao što nije stigla zahvaliti
mesecima na pomoći, ali potrčala je kući što je brže mogla. Dok je trčala,
mesec joj je obasjavao put. Čim je ušla kroz vrata maćehine kuće, mesec se
sakrio iza oblaka i opet je počela oluja. Maćeha i njena kćerka hrkale su
na krevetima pa je devojčica tiho stavila košaru punu ljubičica na sto te isipa
ostalo iz kecelje i kaputića. One otvore oči i zanijeme u čudu. Kada
su progovorile, progovorile su urlicima: - Šta?! Odakle ti?! Gde
si to uzela?! Odmah odgovaraj! Devojčica im je ispričala sve u
detalje. Iako je u to bilo teško poverovati, na stolu je ležala cela
gomila tek ubranih ljubičica. Mirisale su na proleće! - Nisi više
ništa dobila? - Ljutito upita maćeha. - Pa nisam ništa drugo ni
tražila ... - odgovori devojčica. - Stvarno si glupača! - Uzrujano će
maćehina ćerka. - Srela si dvanaest meseci odjednom i nisi to
iskoristila! Da sam ja bila tamo, svašta bih od njih zatražila, i jabuka i
krušaka, i bresaka zrelih, najslađih šumskih jagoda i najdebljih
vrganja! - Baš si pametna, kćeri moja, - reče maćeha. - U januaru
bismo za sva ta blaga na tržnici dobile lepe novce! Nismo trebale tu
glupaču slati da samo te sitne cvetove donese. Ionako će do sutra
uvenuti. Hajde, ćerko mila, obuci svoju najtopliji bundu i hodi na onaj
proplanak, izvuci što više iz tih dvanaest meseci. Tebe oni neće
nasamariti. Maćehina kćerka obukla je toplu bundu, krznenu kapu, tople
čizme i rukavice te krenula prema šumi. Čim se dovukla do ruba šume, već
se umorila i požalila što je izašla iz kuće. Hodala je prema proplanku, a u
mislima joj je bio topli krevet sa mekim jastucima. Šuma je uranjala u sve
dublji mrak pa ju je počeo hvatati strah da se ne izgubi. No upravo u tom
trenutku ugledala je tračak svetla između stabala i žbunja. Hodala je
ravno prema njemu i izašla je na proplanak. Nasred proplanka gorjela je
ogromna vatra čiji su jezici dodirivali nebo. Oko vatre su sedela braća,
njih dvanaest, upravo onakvi kakve ih je njena sestra opisala. Tiho su
razgovarali. Maćehina ćerka se nije ustručavala i odmah je izašla pred
njih te se smestila pokraj vatre da se ugreje. Braća su ućutala, a
najstariji među njima, mesec Januar, srdito je upita: - Ko si ti,
devojko? Šta radiš ovde? - Došla sam iz sela, ravno iz svoje kuće, -
odgovori kćerka. - Sinoć ste mojoj glupoj sestri dali celu hrpu ljubičica,
pa sam i ja došla po darove. Neka mi Juni da šumskih jagoda
najslađih. Neka mi Juli nasipa u košaru zrelih trešanja i vrganja. Neka
Avgust doda velikih krušaka i bresaka. Od Septembra tražim lešnika! A
od ... - O čemu ti to, devojko? - Uzruja se starac Januar. - Ne
može leto doći usred zime, niti pre proleća. Mesec ćeš Juni još
pričekati. Sada sam ja tu gazda i vladat ću sve dok ne prođe trideset i
jedan dan. Za mnom će doći brat Februar, onda 3 proletna brata i tek nakon
toga Juni i ostala letnja braća. - Nije me briga što ti kažeš,
starče! Ko te uopšte pita, vidi kako si sav star i nemoćan, a praviš se tu
važan. Ionako od tebe nema koristi, samo sneg i led. Hoću letnje
darove, odmah! - A tako, dakle! - Još više se rasrdi Januar. Ti
bi, znači, leto usred zime ?! Zamahnuo je rukavom svog srebrnog kaputa i
odjednom se na proplanku uskovitla bura, stari borovi počnu se sagibati pod
snažnim snežnim vihorom. Vetar je duvao tako jako da maćehinoj ćerke
odleti kapa s glave. Zbog mraka i snežnog vihora nije videla ništa ispred
sebe pa uzvikne u strahu: - Prestani! Dosta je bilo, čuješ
?! Ali bura je samo jačala. Ubrzo je maćehinu kćerku zatrpao sneg. Kako
se ni drugo jutro nije vratila kući, maćeha krene u šumu da traži
je. Pomislila je, naime, da je njena ćerka dobila od dvanaestero braće
toliko darova da ih sigurno ne može sve poneti, pa se zato i zadržala
toliko. Ali nije navikla da hoda kroz visok snijeg pa je propala u snežno
brdo u šumi. Tako su njih dve ostale u šumi čekati leto. Devojčica ih
je kod kuće svaki dan čekala. Pripremala im je krevete, ali zla maćeha i kćerka
nikad se nisu vratile. Ostala je živeti u svojoj kući u miru i
sreći. Uzgojila je pokraj kuće prekrasan vrt u kojem je svake godine dozrevale
prekrasno voće i povrće, baš u pravo vreme, onako kako priroda nalaže.