Bila u jednom dvorištu jabuka.
Došlo proleće a jabuka olista i procveta.
Rojevi pčela zujalo je u njenoj krošnji tražeći najslađe cvetove.
Miris cvetova širio se na sve strane.
Cvetala jabuka i precvetala. Umesto cvetova
pojavili su se mali zeleni plodovi koji su svakog dana bivali sve veći. Uskoro
se zarumeneše njihovi bucmasti obraščići.
Izašao Nikola u dvorište da se igra. Učini mu
se da ga neko zove ali u dvorištu osim njega nije bilo nikoga.
”Nikola,Nikola!”opet začuje glas.
”Ko je to? Ko me zove? Ne vidim nikog” “Ja
sam. Kako me ne vidiš?”
Dobro da nema nikog u dvorištu-pomislili bi da
govorim sam sa sobom”
Kao da čita njegove misli,opet se začu glas:
”O,Nikola,pa nisi sam. Pogledaj me, ja sam jabuka!” Nikola začuđeno podiže
glavu i pogleda jabuku.
”Znaš šta” reče Nikola “to se događa samo u
bajkama, a ja sam već veliki i ne verujem da jabuka govori.”
“Jesi veliki si”reče jabuka “zato sam te i
zvala. Uberi me, pojedi me! Mislim da sam ukusna i puna vitamina. Ako me niko
ne bude brao i jeo to bi bilo tužno” uzdahnu jabuka duboko.
Nikola podiže ruku i dohvati plod koji kao da
ga je molio da ga ubere. Htede da ga zagrize ali se seti šta mu je mama
govorila :” peri voće!“ Otrča u kuću,dobro opra jabuku i izađe napolјe. Zagrize
je.
”Super si!” viknu jabuci.
Jabuka se nasmeja,zatrese lišćem i reče:
“Nikola,ti si srculence! Baš ti hvala.Za dva-tri dana dovedi drugare iz razreda
da ih počastim!
Nemaš pojma kako sam srećna!”
I jabuka zapeva veselo:
Ja volim pčele
Pčele vole mene
Jedite deco,jabuke rumene!
Leptiri lete,cvrkuću laste
Nikola jede jabuke
Jede jabuke i raste
Posle tri dana dvorište je bilo puno dece. Nikola
je doveo ceo svoj razred, ali bilo je još dece koja su došla iz radoznalosti
kada su videla da se nešto zanimlјivo događa u Nikolinom dvorištu.
Jabuka je bila ushićena. Deca su došla!”
šaputala je. Nјeni zreli plodovi, privlačili su decu. Nikola ubra jabuku,a
ostali mu se pridružiše. Ali jabuka je bilo i na granama koje deca nisu mogla
da dohvate.
“Duni vetre!” molila je jabuka.
Vetar zanjiha grane i plodovi padoše oko dece.
Napunivši rance deca nasmejana odoše kući.
Nikola ostade sam.
”Eto,sad se lepo osećam” reče jabuka
zadovolјno.
”Hvala ti,Nikola što si mi pomogao.”
“Pomogao?! Kako?!”
“Ja sam voćka :olistam,procvetam, rađam. Dođe
jesen: lišće opadne,plodovi opadnu, padaju kiše, sneg i – ništa.”
“Kako ništa?!” začuđeno upita Nikola.
“Kad znam da me uberu,pojedu,naprave sok,onda
imam razlog,opravdanje zašto postojim. Onda sam srećna jabuka,shvataš?!”
“Aha” reče kratko Nikola.
“Jesi li ti čula da je nekad u Americi živeo
čovek koji je sakuplјao semenke jabuka i sejao ih svuda gde bi išao? Niko o
njemu ništa nije znao. Zvali su ga Džoni-jabukovo seme.
A kad bih ja tako radio da li bi i mene zvali
Nikola-jabukovo seme? Šta ti misliš?”
Ali jabuka mu nije odgovorila.
Stajala je zamišlјeno gledajući modro nebo i
slušala cvrkut ptica.