Krene jedno jutro carev sin u
lov. Gacajući preko snega počne mu točiti krv iz nosa, pa gledajući kako je krv
crvena po belu snegu lepo videti pomisli u sebi: "Oh da mi je venčati devojku
da je bela kao sneg, a rumena kao krv!"
U toj misli idući srete jednu
babu i upita je ima li gde takvih devojaka, a ona mu odgovori da ima napred u
onoj gori jedna kuća bez vrata a samo jedan prozor na kući kroz koji se ulazi i
izlazi, i u toj kući da ima takva devojka, "ma" reče mu "sinko
moj! kogod je tamo hodio da je prosi, nijedan se nije više vratio." –
"Bogme ako i ne ću" odgovori carev sin, "ja idem, nego jeli ovo
put?" Pošto baba to ču, sažali joj se pa se maši u nedra i izvadi jedno parče
hleba, i dade ga carevu sinu govoreći: "Na ovo parče hleba, ali ga čuvaj
kao zenicu od oči."
On uzme hleb i krene dalje i
do malo srete opet drugu babu. Ona ga upita kuda će, a on joj kaže da ide
prositi devojku tu i tu, a baba ga stave odvraćati govoreći mu isto što i ona
prva, a on joj reče: "Bogme, baba, idem da bih se i ne vratio." Onda
mu baba da jedan lešnik govoreći mu: "Drži pri sebi ovaj lešnik, jer će ti
služiti."
On uzevši lešnik pođe dalje,
kad opet do malo nađe treću babu gde sedi ukraj puta, i ona ga upita kud ide, a
on joj kaže da ide prositi devojku tu i tu. Kad baba začu počne ga plačući
zaklinjati da se prođe te devojke kazujući mu što i one prve, ali on ni nju ne htede
poslušati. Onda mu baba da jedan orah govoreći mu: "Uzmi ovi orah, čuvaj
ga do potrebe."
On se začudi ovim darovima,
pak upita ovu treću babu što će reći da mu je ona prva dala malo hleba, druga lešnik,
a ona orah. Baba mu reče: "Hleb kad dođeš pred kuću baci onim zveradima da
te ne izedu, a kad ti do najveće muke bude, upitaj najpre lešnik pa orah."
Potom carev sin krene dalje dok nabasa u nekakvu gustu goru i u gori ugleda onu
kuću.
Kad dođe pred kuću skoči na njega
mnoštvo svakojake zvjeradi, a on kako mu je rekla ona baba, baci ono hleba pa
svako od zveradi pošto primirisa ono hleba pade potrbuške i rep savi poda se.
Sad – kuća vrata nema a prozor visoko – ne može da se popne, dok na jedan mah
vidi gde niz prozor nekakva žena spušta svoje kose zlatne, te on pritrči i
uhvati se za one kose, te ga izvuče u kuću; kad ko je? ona ista devojka.
Obraduju se jedno drugome, pa
mu devojka reče: "Moli Boga gde se moja mater nije doma namerila, nego
pošla da biljke kroz goru bere da njima mladiće zamađijava i u zverad pretvara,
kao što je učinila svima onima koji su me prosili i tebe umalo ne rastrgoše da
ti Bog ne pomože; nego bežimo!" Onda oni beži gorom što bolje mogu.
Bežeći obazru se, kad li njena
mater za njima trči, oni se prepadoše, a baba već da ih stigne, ali u muci pade
na um carevu sinu onaj lešnik, pa ga izvadi i upita: "Ah za Boga! šta ćemo
sad?" A lešnik mu odgovori: "Otvori me." Pošto ga otvori,
buknuše iz njega žestoke reke, te majci put prekidoše. Ali ona tače štapom u
vodu, voda se razdvoji na dvoje: te ona za njima.
Pošto videše da će ih opet
stići, izvadi carev sin onaj orah pa zavika: "A ti kazuj šta ćemo!"
"Razbij me!" odgovori mu orah, i kako ga razbi, sinu iz njega oganj
da se za malo sva gora ne zapali. Ali majka devojčina pljune u oganj, te se u
on odmah zagasi, pa jednako za njima u poteru.
Onda carev sin vide da su ovo
đavolja maštanija, prekrsti se put istoka i kliknu jakoga Boga u pomoć, dok
puče munja iz neba te sažeže devojačku majku, i pod njom se zemlja prosjede, te
joj kosti potopi, i tako carev sin s devojkom zdravo doma pobeže, devojku
pokrsti i venča je sebi za ženu.