Otac i majka imali sina,
pa ovaj usnio da je postao carev zet. U jutru kad se razbudi, kaže ocu i majci
da je nešto vrlo lepo usnio. Otac i majka zapitaju ga šta je usnio, a on im
odgovori: "Vala neću da vam kažem." Onda ga otac i majka dobro
išibaju i nazovu ga inatom pa ga oteraju. Ovaj siroma što će, kud će, te na
drum.
Na ovom je drumu zadugo
stajao i plakao, dok evo ti carskog tatarina pa mu kaže: "Pomozi Bog,
dijete!" A ovaj mu odgovori: "Bog ti pomogao! kako si? šta
radiš?" "Fala Bogu, zdravo, kako si ti? a šta ti je te plačeš?"
a ovaj mu odgovori: "E moj brate, usnio sam jedan san pa me teraše otac i
majka da im kažem, a ja nehtedoh, zato me izbiše i kazaše mi da sam inat, pa me
oteraše." "E dobro", reče tatarin, "kad nisi hteo njima
kazati, a ti kaži meni, ja sam carski čovek, pa ću caru kazati, i ako bude što
dobro može i za tebe lepo biti." A ovaj mu odgovori: "Makar da si i
sam car, ja ti kazati neću."
Tatarin otide, no čim
caru dođe, odmah mu sve kaže, kako je jednog dečka na putu našao i što je s
njim razgovarao. Onda car pošalje drugog svog čoveka, te ovog junošu nađe i
pred cara dovede. Sad ga upita car, šta je usnio, a ovaj mu odgovori:
"Neću da ti kažem." A car mu reče: "Znaš li ti, ko sam ja, i da
sam ja car, pa ako meni ne kažeš, ja ću te obesiti!" A junoša mu odgovori:
"Vala ako si baš i car, ja ti opet neću kazati." Sad ga car zatvori u
jednu sobu do koje je bila jedna velika soba, gdje je bila carska kćer u
kavezu.
Ovaj je siroma posle domišljao
se, što će i kako će, kad u veče, moj brate! ali negdje zveckaju viljuške i
kašike, junoša usamljen razgledaše, gdje je zid slab, da ga kako prokopa i
vidi, šta je u drugoj sobi i šta se u njoj čuje. Kad prokopa, a tamo carska
kćer zaspala pa joj više glave gori sveća šarena a niže nogu bela, okolo nje
spavaju sluškinje a na astalu svega dosta. Ovaj se onda polagano provuče kroz
zid i prikrade ka astalu, pa na ovom šta nađe, sve pojede i popije, pa onda onu
šarenu sveću iznad glave promeni pod noge a onu belu ispod nogu metne više
glave, pa onda otide na svoje mjesto a onu provalu tako zazida, da se nikako
nije moglo znati da je zid kvaren.
Kad se u jutru carska
kćer razbudi, vidi sveće promenjene a astal u svemu prazan, onda stane vikati
na sluškinje govoreći, da su to one učinile. One se kleše, da to nisu učinile,
ali carska kćer to ne verovaše. Sad carska kćer pošalje ocu svom pismo, da u
dvoranu noću sve neko dolazi i s astala pite i sve ostalo pojede i popije, i da
sluškinjama zapovijedi, da se ne usude više sveće menjati. Car joj učini po
molbi, ali pri svem tom carska kćer opet podozrijevaše na sluškinje. Da bi
dakle i u snu videla i onoga, koji sve sa astala pojede i popije a poslije
sveće joj menja, uvatila, namaže oči nekakvom travom, koja i u snu daje vid, pa
onda zaspi posle večere. Pošto prođe dva tri sata noći, a junoša opet provali
zid i uđe u sobu te sve sa astala pojede i popije, pa onda uzme šarenu sveću
iznad glave, te je metne pod noge, a ovu belu ispod nogu više glave, pa pođe da
ide. U tome mahu uvati ga carska kćer za ruku, no kad vidi, kakav je prekrasan
mladić, onda ga ispita, ko je i šta je i odkuda je u ovu apsanu doveden i
zašto, pa potom mu kaže, nek se opet u svoju sobu vrati.
U jutru kad svane, poruči
carska kćer ocu, da još toliko jela i pića pošalje dokazujući mu, kako su joj
sluškinje gladne. Car i to učini, i tako se od sad družio junoša sa ovom lepom
devojkom dotle, dok carski ferman ne izađe, da je kćer njegova punoletna i da
će je udati. Kad ovo dozna carska kćer, onda ona piše svom ocu i kaže mu, da
ona ni za koga drugog neće poći no za onog junaka, koji kopljem bedeme njihovog
grada prebaci. Razumevši ovo car pozove sve svoje velikaše, vezire i paše i
zapovedi im, da svaki svog sina povede u prvi petak. Kad ovi dođu i svoje
sinove dovedu, onda car izvede svoju kćer i sa njom iznese koplje, pa onda po
želji svoje kćeri zapovjedi, da koji misli i želi biti carev zet, baca koplje i
bedeme grada prebaci. U ovom junaštvu svi su se nadmetali, ali badava ni jedan
ne može ni na pola dobaciti.
Kad to vidi carska kćer,
onda zamoli svog oca, da onog roba, kojeg je pre tri godina dao zatvoriti i
kojega ona kroz zid opaža kako diše i sobom se kreće, izvede, i da ogleda
njegovo junaštvo. Čuvši ovo car mnogo se udivi i kaže, da je taj rob još pre
tri godine tu zatvoren i da je on za njega i zaboravio, i misli, da je on davno
istrunuo. Potom dade istog roba izvesti i začudi se vrlo, kad ga ugleda, kako
je krasan mladić, te mu se odmah vrlo dopadne i omili. Sad mu daje koplje i
zapovjedi, da ogleda, može li bedeme prebaciti. Ostala pak velika gospoda i
njini sinovi smejahu se i potprdivahu govoreći: "Ho! ho! jadan ti je, da
on prebaci bedeme gradske, kad sinovi naši ne mogu." No ovo njihovo
smejanje preokrene se u žalost, kad videše, da ovaj junoša trideset aršina
preko svih bedema dalje prebaci koplje i do polovine ga zabode u jedan veliki
kamen. Sad car videći ovakvog dobrog junaka i nemareći, što je on rob bio i od
niskog roda, pozdravi ga i potom dade mu svoju ljubaznu i prekrasnu kćer za
ženu a uz nju mnogo dara i blaga mu pokloni.
Kad vide ovo vezirski
sinovi, jako im bude krivo i vrlo mu pozavide, i da bi na koji način od ovog
junoše carsku kćer oduzeti mogli, naume snjime se opkladiti, da vezirski sinovi
u prvi idući petak spreme večeru za hiljadu ljudi a da carski zet povede svoju
ženu i hiljadu ljudi na večeru, pa ako sve ovo što vezirski sinovi budu
spremili, ljudi ne pojedu, da carski zet njima ustupi svoju ženu i svu pratnju.
Na ovo obje strane pristanu i još se pismeno obvežu.
Kad prispije vrijeme, u
koje je trebalo poći, onda carski zet pozove družinu, no ne dođe mu više nego
devet stotina devedeset i pet ljudi. Sad carski zet uzme ovih devet stotina i
devedeset i pet ljudi i svoju ženu, pa se krene na put. Idući tako nađe jednog
čoveka koji se beše sagnuo uvom k zemlji, i tako stajaše. Sad mu carski zet
reče: "Pomozi Bog, brate!" a on mu odgovori: "Bog ti
pomogao!" "A šta tu radiš?" "Vala ništa, tek besposlen, pa
slušam kako trava raste." Kad ovo ču carski zet a on mu reče: "Bi li
ti, brate, pošao sa mnom u družinu? mene zovu vezirski sinovi na večeru, pa bi
i tebi bilo lepo." A ovaj mu odgovori, da hoće, i tako carski zet dobije
devet stotina i devedeset i šest ljudi.
Idući dalje nađe drugog
čoveka, koji ukočen na putu stajaše i na sve se strane obziraše. Upita ga
carski zet, šta on ovdje radi i šta iščekuje, i ovaj mu odgovori, da se
opkladio sa pticom da ona leti a on da trči "pa evo" reče, "tri
sata kako sam ovde došao, a ptice još nema." Začudi se carski zet ovakovoj
brzini, pa ga upita: "A bi li ti, brate, pošao sa nama u družinu? mene
vezirski sinovi zovu na večeru, pa će i tebi biti lepo "Ovaj se obeća i
pođe, i tako carski zet dobi devet stotina devedeset i sedam ljudi.
Idući još dalje opazi
trećeg čoveka, koji u nebo gledaše, i upita ga, što u nebo gleda i šta od tuda
izgleda, a ovaj mu kaže, da je bacio koplje u nebo, "i evo" reče,
"tri sata ga čekam da padne, pa ga ne ima." Carski zet pozove i ovog,
te i taj snjim pođe, i tako dobije devet stotina i devedeset i osam druga.
Idući sa društvom dalje
jedan sat, opazi opet jednog čoveka na putu, koji beše zakuvao kazan od trista
oka kačamaka, i za doručak mu ne bilo dosta, te uzeo kutlaču pa po kazanu
struže, nazove mu pomozi Bog, a ovaj mu odgovori: "Bog ti pomogao!"
"A šta tu radiš?" "Vala," reče "ništa, bejah napravio
malo za doručak, pa da bejaše još, mogao sam pojesti." Ponudi i ovog da
snjim pođe, a ovaj rado pristane, i tako carski zet dobije devet stotina i
devedeset i devet druga.
Sa ovom družinom idući
dalje nađe petog čoveka, ovaj bejaše popio jedno veliko jezero vode, pa stao na
sredini te gleda kako se ribe praćakaju. Nazove mu pomozi Bog, a ovaj mu
odgovori: "Bog ti pomogao!""A šta tu radiš?" reče mu carski
zet: "Vala ništa, jutros malo podoručkovah, pa se ovdje svratih na ovu
vodicu, te malo pijnuh i gledam kako se ovi crvići sickaju bez vode.
"Ponudi i ovog, da s njim pođe, a ovaj jedva dočeka, i tako carski zet
dobije hiljadu drugara, pa snjima u mjesto.
Kad tamo dođu, onda
odsednu konje, pa se malo odmore, a vezirski sinovi spremili večeru i svega
dosta – jela i pića, da i četiri hiljade ljudi pojelo i popilo ne bi. Sad
carski zet pošalje onog što je trista oka kačamaka pojeo za doručak pa mu ne
bilo dosta, i kaže mu da ogleda jelo i piće i vidi kako je. Ovaj otide tamo pa
uzme kutlaču te od kotlića do kazana, od kazana do kotlića, odavde kusni,
ondande srkni, dok sve ostavi prazno, pa posle i sve piće popije i dođe carskom
zetu pa mu kaže, da je on sam večeru svu pojeo i da mu još nije dosta. Kad ovo
vidi carski zet, onda pozove vezirske sinove i zatraži njihove žene da mu dadu.
Ovi ga stanu moliti, da
im po ugovoru prvom ne uzima žene, već da još jednu opkladu učine, pa ako
carski zet i ovu dobije, onda da mu dadu svoje tri žene i sve imanje. Na ovo
carski zet pristane i tako se opklade, da oni užare peć što bolje mogu, a
carski zet da nađe jednog čoveka od svoje pratnje i u onako zažarenu peć bace,
pa ako ne izgori, da mu dadu svoje tri žene i sve imanje: ako li sagori, onda
da carski zet njima dade svoju ženu i svu pratnju. Kad ovi zažare peć, onda
carski zet reče ovome što je popio jezero vode, da ide i skoči u peć, a ovaj
odmah uskoči u peć pa bljune iz sebe silnu vodu i žar pogasi, pa onda stane
pevati: "U careva zeta sad će da bude četiri žene: naša je opklada! naša
je pobjeda!"
Videći vezirski sinovi da
i ovom opkladom ne mogoše ništa dobiti, uplaše se žestoko pa umole carskog
zeta, te im odobri još jednu opkladu, pa mu onda rekoše da oni imaju krilatu
babu, a carski zet nek nađe u svojoj družini jednog brzog čoveka, pa neka on
trči nogama, a baba neka leti, i koje pre sa izvora ispod te i te planine vode
donese, onoga da je opklada. Onda carski zet poviče: "Dajte mi iz družine
onog čoveka koji se bio sa pticom opkladio, da on trči, a ptica da leti, pa tri
sata prije ptice dođe." Kad ovaj čovek dođe, onda mu vezirski sinovi dadu
jedan bokal a krilatoj babi tikvicu. Baba poleti, a ovaj potrči, dok pre babe
dođe te vodu natoči. Taman natoči bokal, a baba doleti pa ga prevari te mu uzme
punu bokal a uklepa u ruke praznu tikvicu, pa poleti što brže može natrag. Dok
ovaj tikvicu natoči, baba daleko izmakla: ali onaj što čuje kako trava raste,
odmah opazi šum babinijeh krila pa dotrči i kaže carskom zetu: "Baba
prevarila našeg čoveka, uzela mu pun bokal a uklepala praznu tikvicu, i dok
ovaj natočio tikvicu, evo baba gde je izmakla i sad će biti tu: ja čujem već
kako leti." Onda carski zet pozove onog što je bacio koplje u nebo i tri
sata čekao da padne pa ga još nema, te ovaj ugleda babu pa potegne koplje u oblake
te babu u prsa, baba mrtva na zemlju padne, a čovek stiže i donese vodu. Sad
carski zet uzme tri žene vezirskih sinova i sve njihovo blago, pa sa svojom
ženom, vezirskim snahama i pratnjom dođe zdravo i veselo svom dvoru, gde poživi
zadovoljno do svoga veka.